zašto se smijem kad želim plakati... zašto šutim kad želim vrištati.... zašto se sjećam kad želim zaboraviti.... zašto se mičem kad želim stati... zašto sam budna kad želim spavati.... zašto se mijenjam kad ne želim... zašto čujem kad ne želim... zašto dišem kad ne želim.... zašto mislim kad ne želim... zašto vidim što ne želim... zašto želim što ne mogu imati... zašto mi se uvijek dogodi nešto ali zapravo to nikad neću moći imati... ili osjetiti... toliko blizu, a toliko daleko... samo dobiješ male komadiće, ali sve nikada... nikada nećeš vidjeti kako je to... uistinu posjedovati nešto... samo za sebe... što ne bi dijelio s drugima... ali ni to nemaš... i jedino što ti je ostalo su oni mali komadići... samo zo posjeduješ... to je jedino što ti je ostalo.... ništa više... ali, onda, zašto se nadaš kad znaš da nikad nećeš to imati... ZAŠTO SVE TO MORA TOLIKO BOLJETI.... ZAŠTO UVIJEK MORAŠ OSTATI RAZOČARAN.... ZAŠTO BAR JEDNOM, JEDNOM NE MOŽE TA BARIJERA NESTATI PA DA I TI OSJETIŠ NEŠTO DRUGO OSIM ODBACIVANJA... ZAŠTO BAR JEDNOM NE MOŽEŠ DOBITI CIJELI DIO...
Post je objavljen 28.12.2006. u 21:06 sati.