Bivša...
po jedno treći puta ja mislim :o)
dakle... pisat ću sa što manje detalja... ne zato jer skrivam, sram me, ne želim, bla, bla...
iz jednostavnog razloga jer ovdje pišem ne samo o svojem nego i tuđem životu... pa poštujem privatnost :o)
Anyway... upoznali smo se jednu večer na ircu...
za one koji neznaju... to je chat jedne vrste...
ja sam bio tamo slučajno... frend se nije spajo na ICQ pa sam išo provjerit dal je na ircu... bio je tamo al je bio AFK...
so i waited...
i onda je došla ona... isto slučajno... frend ju nagovorio da ode vidit šta je to irc...
well... actualy je sve iđlo zbrda zdola...
neznam zašto sam joj se javio al jesam...
i tako 2-3 puta...
i na početku sam joj se činio užasno čudan al i arogantan...
kome nebi sa rečenicom "well... ja sam ti savršen i ti ćeš se zaljubit u mene"...
nisam doslovce tako reko... al nešto slično :o)
i tako smo se sve češće čitali...
i nešto je bilo tu... nešto... well... :o)
nakon nekog vremena... ne pre dugog... mislim da jedno mjesec dana... pričali smo nešto... ja sam bio umoran tu večer... i reko sam, parafraziram, "ma volim ja tebe i sve je to lijepo i fino ali..." i onda je još nešto slijedilo... neznam o čem smo pričali da budem iskren...
samo mi je poslije toga došlo "..."
ja njoj "šta?"... ona opet "..."... ja opet "ŠTA?"... a ona meni "volim i ja tebe"...
onda sam tek pročito što sam napiso i... well... tako je krenulo...
sjećam se prvi puta kad me nazvala na mob...
sa govornice... bila je dežurna i bilo joj je dosadno...
bilo je nešto tipa "hej"..."znaš ko je"... "um... nagadjam"... neznam dal sam joj odma reko ime i pogodio... al zvala me na mob... ja sam bio na poslu i baš sam imo na šalteru jednu stranku koja je zahtjevala više vremena i bila neurozna... pa sam joj reko da ću nazvat kasnije...
par minuta kasnije sam ju zvao... ona taman jela sendvich...
bila je tako zbunjena... nije znala sta rec... bilo actualy very cute :o)
jednu vecer me nazvala da mi rece samo laku noc...
bonove bi uvijek u par dana potrosila... i ja isto al meni nije bio bed jer sam ja radio i zaradjivo...
bilo je predivno...
do tog dana kad nije prekinula...
21.10.2004 oko 11 sati i koja minuta mislim da je bilo...
sjedili smo na obali... jucer je bio prvi dan da smo se vidili... dosao sam joj u posjetu... godišnji sam uzeo...
i... pitala me za planove... reko sam da nemam... uzimam stvari kako dodju... jedino cem se nadam je onih 5 minuta...
za one neznaju... reko sam joj da jednom u zivotu zelim 5 minuta u necijem zagrljaju... bez briga... bez misli... bez icega...
samo ja, osoba koja je samnom u zagrljaju... i zagrljaj... apsolutno nista drugo...
tada smo to zvali "nasih 5 minuta"... well... nikad nisu dosli... sada je samo jos mojih 5 minuta :o)
alway... rekla mi je nesto tipa "zelis cuti sta ja planiram" ili mislim ili sta...
rekla je kako nema smisla... kako bi morali prekinuti... kak smo oboje pre tvrdoglavi... bla, bla, bla...
znate ono kada slusate... sve cujete... sve pamtite... al niste tu?
gledao sam u more... i kad je prestala pricati jos je bilo par sekundi tisine dok nije rekla "ajde, ajde... svijet nije propao"...
ja sam se samo nasmjesko i reko "moj je"...
kako ide pjesma... why do the birds keep on singing, why does the sun keep on shining... don't they know it's the end of the world... it ended when you said goodbye...
poslije sam ju pito dal ju smijem bar zagrlit... bili smo par sekundi u zagrljaju... oboje zbunjeni...
well... poljubila me poslije toga...
moj prvi poljubac... mozda i moj zadnji...
vjerujte mi... za onih par koji nisu jos imali to iskustvo... ne zelite da bude vezano za nesto negativno...
za one koji jesu... nadam se da je sretno sjecanje...
jer moje nije... kad god vidim nekog u poljupcu sada... sjetim se tog poljubca... i kad god se sjetim... osjecam se ko da mi se zmija zamota oko srca i stisce ga...
i necu vise o tome jer sad dolazim do negativnih emocija koje trenutno ne mogu podnijeti a ne zelim eksplodirati :o)
i tako... trebao sam ostati jos 1-2 dana kod nje... nisam... otputovo sam isti dan...
rekla je i sama da ostanem 1 dan... al nisam vidio smisla...
frendovi su me iducih 3-4 dana dok sam bio kod njih pokusali malo uzdignuti...
no ne mozes uzdignuti srce koje pati...
mozes izmamiti smjesak... no nemozes utjerati srecu natrag u srce...
to je nesto sto srce samo mora primiti... a jedini nacin za vratiti srecu... je naci novu srecu...
eto... bio sam poprilicno patetican poslije toga... nista vise nije imalo smisla... skocio bi bio sa obliznjeg mosta da ne volim ljude oko sebe vise nego sebe na zalost...
pogotovo sa njezinim komentarima tipa "ma zaboravit ces ti mene za cas"...
znam medek da si mislila samo najbolje... ali slomljeno srce se ne lijeci tako...
i poslije toga smo neko vrijeme drzali kontakt... nije me htjela izgubit ko prijatelja...
well... jos uvijek to jesam... no... ne saljem joj vise smsove... ne zovem ju... ne pisem joj...
previse je bolno... i nemam snage za to...
da mi se pojavi danas pred vratima i rece "trebam pomoc"... pruzao bi joj pomoc... no kad vise joj ne bi trebala bi ju zamolio da opet ode...
jer dok netko drugi ne zauzme mjesto u mojem srcu gdje je jednom bila ona... nemam snage vise za ista drugo nego pruati joj pomoc u nevolji...
dakle... neki ce sad rec da sam glup... da zbog veze koja je bila virtualna... patim preko 2 godine...
ja cu te iste ljude pitati... jeste li ikada sanjali san iz kojeg se niste htjeli probuditi?
ona je bila moj san... i poslije nje... zivot nije nista drugo doli jedna pre duga nocna mora koja nikako da prestane...
jedino sto mi i malo svjetla jos daje u moj zivot...
ste vi...
Post je objavljen 28.12.2006. u 18:25 sati.