Marketing
Sretan Božić i sve vam najbolje!
Doma sam 
Prvi semestar je završio
U Zg sam već kojih desetak dana. Nakon privikavanja na povratak u zagrebački smog i nekoliko susreta s prijateljima i poznanicima zaključila sam da, iako rijetki ostavljaju komentare na mom blogu, izgleda da ga jako puno ljudi čita – yay! Tako da sam pošpotana za rijetko pisanje i moram se potruditi nadoknaditi dojmove.
U ovom postu: akademski rezime (najviše me ljudi za to pitalo). Ne-specijalistima za (englesku) književnost preporučam pričekati dok sklepam post o kulturalnim raznolikostima.
Ukupni akademski dojam: jako zadovoljna 
Naravno, trebalo mi je dosta dugo da svoju 'klasičnu', formalističko-strukturalističko-close reading naobrazbu pomirim sa anglosaskim (Ben me upozorio da prestanem govoriti "anglosaksonskim"???) načinom održavanja seminara po načelu "everybody's special". Struktura ljudi na programu: dvije trećine su iz Sjedinjenih Država, UK ili Kanade, jedna trećina ostatak: Grčka, Francuska, Kina, Japan, Švedska, Hrvatska. Stereotipi britanskog i sjevernoameričkog obrazovanja: uska specijalizacija, širina općeg znanja nula bodova. Znam napisati 5.000 riječi marksističke kritike ali ne znam periodizaciju književnosti. Ja sam to stalno uspoređivala sa kojekakvim obrtima i zanatima, tipa kuhar bez kuhače, zidar bez špahtla, ili nešto u stilu ražnja i zeca. Uglavnom, nije mi bilo jasno (mislim da još uvijek nije) otkud nadgradnja bez baze, jel. Šokovi na seminaru: komentari tipa "sviđa mi se/ne sviđa mi se", učitavanje mišljenja likova u mišljenje autora, pitanja u stilu "što je metonimija" ili "je li 'daktil' izmišljena riječ" (OK, ovo je bilo u polu-šali ali stvarno se dogodilo!), gotovo nikakvo uvodno predavanje profesora na početku određene teme (tipa "modernism and politics" ili "modernism and gender") i vrlo malo vođenja diskusije. Ovisno o tome koliko se ekipa dobro pripremila, ponekad su se dva sata seminara pretvorila u petnaest monologa koji međusobno nisu imali ama baš nikakve veze. Svatko bi laprdao nešto svoje i nadao se da će netko otprilike poloviti. WTF?
Onda sam uključila mozak i odlučila nešto naučiti od "njih". Oni, naime, imaju nešto protiv čega smo mi cijepljeni na prvom predavanju iz Uvoda u studij književnosti: jednu krasnu opuštenu subjektivnost i jedan divan entuzijazam u pristupu književnosti. Nama doslovce zabranjuju uživljavati se u likove, izražavati afinitet prema određenom djelu, piscu, pravcu ili razdoblju. Mi smo stručnjaci i književnosti moramo pristupati profesionalno. Nikoga nije briga voliš li ti Byrona više nego Keatsa. E pa nije istina. Ja sam se u tri mjeseca naučila čitati drugačije, i to negdje na pola puta između "nas" i "njih": tako da si u potpunosti dopustim (ne) uživati u onome što čitam, a da istovremeno i dalje analiziram, zapisujem i slažem kockice u glavi. Naravno, i dalje mislim da su za čitanje romana potrebne osnove naratologije a za čitanje poezije poznavanje metrike i stilskih figura itd. te da na poslijediplomskoj razini nema opravdanja za miješanje koncepta autora i pripovjedača, ali puno je ugodnije i poticajnije proučavati književnost u pozitivnom okruženju gdje je OK tresnuti glupost i ostati živ nego četiri godine šutjeti od straha da ne tresnete glupost i budete ismijani od strane profesora i kolega. Kao da nas ovdje uče određenom cinizmu: kako se distancirati, kako biti izvan i iznad svega, najbitnije je ispasti pametan, odnosno, ne ispasti glup.
Najte me krivo shvatiti – ja obožavam oba svoja matična odsjeka na FFZG. Mislim da su profesori koji tamo rade vrhunski stručnjaci i divne osobe, i da ih treba što prije internacionalizirati kako bi i svi izvan Hrvatske znali koliko su super 
Čast iznimkama koje su mi uspjele ogaditi, recimo, romantizam, iako se uspješno oporavljam, but you catch my drift... Mislim da su u četiri godine predavanja sa mnom odradili odličan posao i da je šteta ako na sveučilištima u SAD-u, Britaniji ili Kanadi u četiri godine ljudi naprave išta manje od onoga što mi dobivamo ovdje. Ali mislim i da im ne bi škodilo dopustiti si da budu malo opušteniji, malo jednostavniji, malo manje ovisni o riječima od pet slogova... Sve mi to pomalo zvuči kao jedan lijepi stereotip "velikih" i "malih" zemalja u jednom lijepom anglocentričnom kontekstu gdje ako nešto nije objavljeno na engleskom onda ne postoji, i gdje si "veliki" mogu priuštiti ne vidjeti dalje od vlastitog nosa a "mali" vječno pokušavaju kompenzirati svoju "malenkost". A ja se pritom osjećam kao da nikad nisam radila u visokom obrazovanju, kao da mi je ovo prvo inozemno iskustvo i kao da me mentori nisu ničemu podučili prije odlaska... 
Personal academic growth rezime (oliti tapš-tapš sama sebe po ramenu, hehe): vrlo vrlo zadovoljna. Nakon dvije godine rada u srodnoj ali opet različitoj branši, preispitivanja kamo ja to idem sa životom i što uopće želim raditi, vratila sam se onome što stvarno volim i to u najboljem mogućem kontekstu – studentskom. Nakon što sam skužila da seminari služe vježbanju demokracije a ne učenju novih stvari, primila sam se samostalnog rada. Odradila sam četiri zadatka i pritom isproducirala kojih šezdesetak stranica teksta – ako računamo diplomski rad, količina otprilike jednaka mom cjelokupnom naporu na dodiplomskom. Naučila sam prilagoditi se različitim tipovima zadataka: prezentacija, usmeni izvještaj, bibliografija, checklist literature, (britanski) esej. Odslušala sam seriju Visiting Speakers programa i uvidjela da šijem devedeset posto profesora na renomiranim sveučilištima po pitanju prezentacijskih vještina. Profesorica iz Dekonstrukcije (koja je BTW i šefica programa) je a) bila oduševljena mojom i koleginom prezentacijom o američkom ustavu i njegovim "rupama", b) ponudila napisati mi preporuku za doktorat, i c) zatražila primjerak mog diplomskog rada na temu tretmana informacija u Conradovu Tajnom agentu za klince na dodiplomskom i za sebe jer upravo piše knjigu na istu temu. I was scared shitless, ali donijela sam joj primjerak. I zamolila komentar (luđakinjo!). Ponovno se upitavši ispadam li snob soljenjem pameti svima sa ruskim formalistima i francuskim strukturalistima, dobila sam kompliment od istog kolege Amerikanca kojeg sam spomenula negdje u prvim postovima kako "pričam samo kad imam nešto pametno reći". I think I have quite a few things to be happy about 
I tako. Sljedeća velika stvar je a) pročitati dvije romančuge preko praznika za sljedeći semestar, i b) raditi na ideji za magisterij. Moj je problem što sam, kao i uvijek, zapela za nešto o čemu, kao prvo, ne znam previše, a kao drugo nije toliko stvar književnosti već se "uvozi" iz politologije/sociologije/prava itd. I to što nemam pojma kako to primijeniti na književnost. Zvuči komplicirano, i jest, ali ne da mi se u detalje 
Stvar je u tome da dissertation proposal moram predati u veljači i da već vidim kako neću imati vremena. Stoga, make hay while the sun shines. Dobra stvar je da je propisana duljina 15.000 riječi, što je tu negdje sa mojim diplomskim.
Upravo sam vidjela na anglističkim stranicama da je među preporučenom literaturom za diplomski ispit iz modernizma knjiga "The British Novel Since the Thirties" profesora koji mi trenutno predaje obavezni kolegij I da su mu krivo napisali ime – WTF? A čovjek je bio u Zagrebu 1988., goddammit! To sam saznala na jednim smiješnim konzultacijama, kad mi je opisao kako je tad upoznao cijelu našu trenutnu gerijatriju na odsjeku (ja to od milja) i rekao da se nada kako će mi se Lowryjev "Under the Volcano" svidjeti. Little did I know da mi je to rekao zato što se tamo, gle čuda, spominje Zagreb Ja naime nisam davala britanski modernizam za diplomu na FFZG pa mi je par stvari sa tog popisa literature promaklo. Jedan od njih je Lowry. Drugi primjer je Rebecca West, "The Return of the Soldier" – moram priznati da još uvijek nisam sigurna smatram li to dobrim romanom ili ne (uvriježena predrasuda protiv sentimentalnog ženskog tretmana prvog svjetskog rata ne pomaže), ali u njemu definitivno ima materijala: sličan je "Heart of Darkness" po gustoći simbolike u mizernih stotinjak stranica i različitih tipova tumačenja koje podnosi, a bome sam i jedan od eseja pisala o njemu. I treća stvar, apsolutno otkriće cijelog semestra, tema mog drugog eseja i why-oh-why me nisu na dodiplomskom natjerali da to pročitam, Lewis Grassic Gibbon i "A Scots Quair": trilogija od svojih 670 stranica te pripadnik žanra koji u literaturi zovu "British regional novel". Moj gorespomenuti profesor ga je opisao kao (parafraza) "nezaobilazno štivo za bilo koje anglofono biće" i u potpunosti se slažem.
Eto toliko. Sad su već dva sata ujutro, kradem susjedu bežični internet i moram sutra rano ustati jerbo odrađujem gomilu kava s prijateljima – student life rules! Laku noć!
Post je objavljen 28.12.2006. u 02:10 sati.