
Iz dubine Svemira nešto se rađa
Putuje kroz vrijeme kao nevidljiva lađa
Zvuk što prožeo je i sam postanak svijeta
Tihi Lahor Ljubavi sad neobično cvijeta...
Preletio je sve planete
I sve zvijezde ... i sva sunca ...
Dotaknuo taman dio poput ledenog vrhunca
Otopio ... natopio ... svaki kristal,svaki kamen
Svakoj Duši poklonio Život kao vrijedan Znamen...
Zatitrao kao harfa ,kao Orkestar Nutrine...
Prisjećanje donio nam kao Prazvuk iz davnine
Pa sad titra i treperi ,žice kida pa ih veže
Tijelom struji kao vihor, mračne kutke meko reže...
Ljudsko biće sad se budi ... i otvara oči ...
Ušima osluškuje Tihi Lahor,pa se pita kad će doći,
A ne shvaća da tog Zvuka Duša mu odavno pozna
Pa se čudi samom sebi ,kad taj Znamen srcem spozna...
Cijeli Svemir tada pleše ... raduje se ovom Piru ...
Prožima sve što postoji ... prepušta se zvučnom Miru ...
Tad Tišinom odzvanja nam Duša ... Jeka Tišinu pozdravlja ...
Tihi Lahor Ljubavi u Vječnosti se sad obnavlja...
Post je objavljen 27.12.2006. u 18:30 sati.