Nikad ne znam kako započeti tekst posta.
Pa ću odmah prijeći na stvar.
Za Božić sam dobila najbolji poklon kojem sam se uopće mogla ponadati.
MP3.
SA baterijom.
I kabelom.
I instalacijskim CD-om.
I slušalicama.
Philipsov.
Plakila bi se od sreće ali neću.
Ipak su blagdani.
Pošto smo Božić slavili kod The Svekrivih (svekar i svekrva!) nisam mogla niš mogla nasnimiti nego sam morala čekati večer kad smo se vratili doma.
Moj dragi je prije toga kod Shogora the najmlađeg prošao svu potrebnu obuku za nasnimavanje pjesama pa me iznenadio sa cjelokupnim opusom moje trenutne sjajne zvijezde pop neba, Pink!
Kad su se iz slušalica izvili u moje uho prvi taktovi pjesme «Stupid girl» automatski sam se vratila u prošlost na njen nedavni koncert u Ciboni.
Fantastičan doživljaj.
Ekstatičan.
Kožonaježeći, dapače.
Koncert je bio famozan jer je cijelo vrijeme bila neka vrsta klupskog ozračja.
Nije bilo pretjerane gomiletine ljudi, svi smo znali (skoro) sve riječi svih pjesama, rock u zraku, svi buntovni i mladi…..
A žena ima glas za 10.
S takvim glasom bi mi mogla otpjevati i «Milo moje» i ne bi je prestala slušati.
Tolko dobro pjeva.
A zgleda ko dvomjesečni plaćeni godišnji + povrat poreza i božićnica zajedno.
Slinocur.
A nisam gay.
Jedino joj Kumek nije mogla oprostiti kaj nije otpjevala «U &Ur hand».
I šteta samo kaj nije duže trajalo. Sat i pol je prekratko za takav event.
Možda se Pinkica još koji put navrati k nama pa bu bolje.
Da se vratim na temu darova.
Ove godine mi je Zakoniti prečesto dizao živac pa je za Božić dobil samo Nutellu, vino i dva para čarapa sa likovima iz «Alana Forda». Koje su mu uz to i prevelike. Nisam mu ja kriva kaj nam se brojevi nogu razlikuju ko oni od Pepeljuge i zlih polusestara. (da ne bi bilo zabune, on je Pepeljuga). I sad je jednom zauvijek valjda naučil da se ženi ne diže živac dva dana pred Božić. Inače bu za idući dobil vestu koju sam ja isplela po odokativnim mjerama i bez volje za pletenjem. Sa upozorenjem da u slučaju NEnošenja nastupa restrikcija reproduktivne tjelovježbe.
S obzirom da mu je 9-tog rođendan možda mu se zalomi i nešto bolje. Šal, recimo.
Najdražem konobiću Ajgoru koji nam ponekad posluži u svrhe bračnog savjetovanja i koji se svaki slobodni trenutak posvećuje podvodnom ribolovu smo poklonili Nutellu i onu igru pecanja. Znate onu kaj se cijelo jezerce okreće oko svoje osi, a ti sa udičicom moraš uloviti ribicu iste boje ko tvoj štapić za pecanje. Uglavnom, takav izraz nepatvorene radosti i iznenađenja nisam vidjela nikad. Osmjeh oko glave, zubići ko u zečeka i okice pune suza. E da mi ga je bilo uslikati.
Kad je vidil poklon prvo se podrobil od smijeha, no na kraju dana je jecao u kutu jer ga je u igri uspio pobijediti slijepi paralitik sa refleksima umorne kornjače.
Bar je imal Nutellu da ga ugrije te hladne i neuspješne večeri.
Danas se pohvalil da ju je do pol počistio isti dan kad ju je i dobil. Nije ni do stana izdržala. Kamoli do Božića. E, da i svekrva mu se poderala od smijeha kad je vidjela igru. «Viš ti kak te svi znaju ko velkog ribičahahahahahahaa!!!» bio je komentar. HI HI-HO HO-HA HA!
Na kraju ovog nesuvislog posta koji mi se ne da ispravljati ni editirati jedna forvarduša od čestitke:
Kako u vrijeme Božića razlikovati majku od supruge?!??
Majka: Za Božić je uz sebe najvažnije imati obitelj.
Supruga: Za sve ostale dane uz sebe imamo Mastercard.
Sretan vam Božić čak i ako me ne čitate.
Post je objavljen 27.12.2006. u 18:12 sati.