
Ispričati ću vam jednu sufi priču.
Pretpostavljam da mnogima nije poznato što ta riječ „sufi“ znači, pa evo kratkog uvoda:
Riječ dolazi od sufizma (na arapskom tasavvuf) i naziv je islamske mistike. Pripadnik sufizma zove se sufi ili derviš.
Postojie sufi redovi koje se može klasificirati kao sunitski ili šiitski, ali i takvih koji objedinjuju ova oba islamska smjera ili pak neki drugi. Oni predstavljaju poseban dio muslimanske vjere. Većina sufi redova pripada ortodoksnom islamu suna i šije, pa su time ili suniti ili šiiti. (ukoliko o islamu želite saznati više pogledajte moju web stranicu: http://free-vk.htnet.hr/Baca/ ’ stručni radovi ’ Religije ’ Islam)
Put mistike sufizma ima četiri koraka:
1. Brisanje osjećajnog uočavanja
2. Potpuno napuštanje robovanja individualnim osobinama
3. Srmt vlastitoga „ja“ (ego)
4. Utapanje u božanski princip.
Najviši cilj je približiti se Bog koliko je god moguće i pri tom ostaviti vlastite želje. To se jasno očituje u principu umrijeti prije smrti, kojega slijedi čitav suzifam. Pri tome sufi ili derviši pokušavaju pobijediti nagone „niže duše“ odnosno svoj „tiranski ego“ (an-nafs al-ammara) i formirati ih u pozitivne osobine. Na taj način se mogu proći pojedine postaje, i doći do najviše – čiste duše (an-nafs al-safiya). Ova posljednja postaja pridržana je jedino Proroku (Muhamedu) kao najsavršenijem svecu.
Mnogi sufi vjeruju, ukoliko nisu pripadnici stroge šarije, da se u svim religijama može naći temeljna istina i da su velike religije po svom biću/duhu jednake i iste. Pojedini sufi čak idu tako daleko da sufizam ne smještaju u okvire Islama (dakle religije) nego mistiku stavljaju iznad religije i tvrde da mistika čak uvjetuje religiju.
Eto toliko o teoriji sufizma. A evo sada priče:
Jedan slijepac, izgubljen, tumara po šumi. Odjednom se na nešto potepe i padne na zemlju koliko je dug. Kada je rukama pipao da otkrije gdje je, na što se potepao, otkrije da leži na čovjeku. Taj čovjek je hromi, ne može hodati. I sad njih dvojica zapodjenu razgovor i jedan se drugom počnu tužiti na svoju sudbinu.
„Ja lutam ovom šumom od kada znam za sebe i nikako da pronađem puta kako da iz nje izađem, jer ništa ne vidim“, tužno će slijepac.
Hromi reče:“Ja ležim na zemlji otkada pamtim i nemogu izaći iz šume jer ne mogu ustati.“
I odjednom u razgovoru sjeti se hromi i usklikne:“Imam rješenje! Ti ćeš me uzeti na leđa a ja ću ti govoriti kojim ćeš putem ići. Zajedno će mo pornaći put iz šume.“
Prema objašnjenju autora ove stare priče slijepac simbolizira racionalnost a hromi intuiciju. I mi će mo izaći iz šume samo onda kada spojimo jedno i drugo!
Post je objavljen 30.12.2006. u 00:10 sati.