Ne volim gledati televiziju jer gledam tuđe face i slušam tuđe misli i sve je prepuno nasilja. Ne volim čitati novine jer ne mogu tuđe riječi pohvaliti niti im se mogu suprotsaviti. To su jednostrani mediji. Ono što novine pišu ili što se prikazuje na TV jest ono što najviše pogoduje tiraži novina ili gledanosti pojedine televizije. Sport, također ne volim, (a ima ga puno u tim medijima) jer takmičenja smatram nepotrebnim nadmetanjem među ljudima oko kojih se vrte ogromni novci.
Sigurno se pitate, imam li nekog bližeg ili bližnjeg da s njim razgovaram (rođake, prijatelje ili susjede). Iskreno rečeno nemam. Ne volim razgovarati s ljudima koji ne misle svojom glavom nego umjesto njih misli njihova stranka ili politika općenito. Zbog svega toga osjećam se usamljenim i napuštenim.
Na svome blogu mogu napisati svoje iskrene misli a u komentarima na tuđim blogovima mogu pohvaliti misli drugih blogera ili im se pristojno suprotstaviti iznoseći svoja razmišljanja. „Razgovori“ koje vodim na blogovima nisu jednostrani nego ja među grupom ljudi dobivam svoj identitet – postajem ravnopravan u komunikaciji. Eto, zato sam na blogovima iako me to ponekad košta više nego što bih želio. Ne smeta me što osobno ne poznam blogere i što oni ne poznaju mene. Ionako osobno poznavanje često se svodi na poznavanje čovjekovog vanjskog izgleda a unutarnja vrijednost je često skrivena iza maske. Možda me blogeri, s kojima komuniciram, poznaju iznutra bolje nego moji bližnji.
U svojim postovima i komentarima nastojim nikoga ne vrijeđati osobno i ne prostačiti.
Svim blogerima želim što više komentara i uspjeha u sastavljanju dobrih postova u Novoj 2007. godini!
Post je objavljen 26.12.2006. u 19:02 sati.