Marketing
Sretan vam Božić?
Božić je bio.
I prošao.
Recimo da je Božić lijepo razdoblje.
Ali zasigurno nije produktivno.
I dok se svi tako bljutavo i jadno osjećaju u periodu koji bi trebao biti dobar, zamislim se.
Povukli ste me.
Oslabljela sam.
Zamrzla osjećaje.
Pretvarajući se da je sve u redu postala sam otuđenom.
Neke promjene u životu mi se sviđaju.
Ovo emocionalno stanje baš i ne.
Odlučujem biti pozitivna.
Ne želim vas povlačiti kao što su mene.
To što sam oslabljela ne znači da sam nesposobna.
Jesam.
Bila sam pala.
Pa što?
Sad sam ustala.
Tako je to.
Kriva je samo moja čovječnost.
Neke stvari su nejasne.
Mnoge stvari su nejasne, da se ispravim.
Osjećam se prilično stupidno u ovom razdoblju.
Vremena na pretek, a nemam što raditi.
Čitam i spavam.
Bujim u televiziju.
Pobija moju kreativnost.
Neke me stvari bezveze izbace iz takta.
Odlučujem biti imuna.
Žao mi je što me to otuđuje.
Gledam u svjetlo.
Postoji.
Inače ne bih ni bila tu.
I zato sam zahvalna.
Za Božić sam zaželjela promjene.
Sebe same.
Htjela sam postati nova osoba.
Tako je teško.
Nemam kome pokazati ono što mogu.
Baš ograničavajuće, da, znam.
Oh, teško je biti zahvalan.
Ali, depresija ne dolazi u obzir, nema smisla.
Otuđujem se, ali sad polako shvaćam da je možda i bolje.
Povući se i biti sam.
Ne zvuči najbolje, ali ponekad je lakše.
U manje toga se možeš razočarati.
Ok. Dosta svega ovoga. Ne povlačim vas, ne želim.
Pogledajte svjetlo.
Obasjava vam lice, zar ne?
Možda su vam oči zatvorene, zato
otvorite ih.
Pogledajte u ono što vas voli.
Kome ste vi svjetlo.
Zahvalite.
Zastanite.
Obasjajte druge.
Povucite ih u svjetlo.
I Božić ponovo ima smisao.
Sada nevezano.
Bar ne toliko.
Božić - 25.12.
Zašto?
Meni nije.
Božić mi je kada ga osjetim.
Ne još.
Slavit ću Božić, hoću.
Kada dođe.
Zašto bi to bio 25.12?
Meni je za nekoliko dana.
Pripremam se.
Čestitat ću vam kad mi dođe.
Jer, svakome je Božić kada mu se srce otvori.
Toliko o Božiću.
Jedan enormno dugački post.
Bar omogućuje da ga neki ljudi ne pročitaju koji ne želim da ga pročitaju.
Ograničenja su baš poražavajuća.
A ne možemo se oduprijeti.
"Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on pjeva... Ta voda je bila više nego hrana. Ona je proizišla iz hoda pod zvjezdama, iz pjesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon. Kad sam bio mali, svjetlost božičnjog drvca, muzika ponoćne službe, blagi osmjesi, davali su tako mom božicnjem poklonu svu njegovu čar. Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, uzgajaju pet tisuća ruža samo u jednom vrtu... i nisu u stanju u njima naći ono što traže... Nisu u stanju naći, odgovorih... A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode... Naravno, odgovorih. A mali princ doda: Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem. Napio sam se. Disao sam duboko. Pijesak u zoru ima boju meda. Bio sam sretan i zbog te boje meda. Zašto se morala umješati tuga... Trebaš održati svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji je opet sjeo pored mene."
Za mog prijatelja
Ostavljaš me,
prijatelju,
ostavljaš me,
ostavljaš me
samu.
Da ćutim
Ostavljaš me,
ostavljaš me da gledam
tvoje mrtvo tijelo.
Odbačena ljuštura
nije ništa žalosno.
Prijatelju,
sretniji si,
Zašto sam ja onda tužna?
Bacila sam pijesak
na tvoj turobni lijes.
Spustila sam
tvoje uvenulo tijelo,
ugasle oči
pod zemlju.
Da mi te nitko ne otme.
Da budeš samo moj,
samo za mene,
kad ne mogu više,
Oh, prijatelju,
ostavio si me samu,
da se borim
do svog zadnjeg izdaha
protiv sviju barijera
koje mi priječe put
k tebi.
Oh, prijatelju,
još uvijek,
ne mogu se pomiriti
da ruke
mrtve su ti,
da osmijeh
izblijedio je,
da oči
ugasle su.
Znam,
o, itekako znam,
ne trebam žaliti
za odbačenim
za starim ljušturama,
koje te sputavahu
da rasteš dalje
u mojim očima.
Znam, o znam.
Ali vjeruj mi,
nije mi lako.
Htjela bih
zazivati tvoje ime
sve dok se ne pojaviš.
Zagrebah zemlju
s groba tvojega,
prijatelju,
u nadi da ćeš izaći.
Znam, doći će dan
svi mrtvi iz groba kad ustanu,
kad opet, zazvat ćeš mi ime,
znam, vrijeme će nam doći,
sve ima rok trajanja.
Ali, ja ne mogu čekati
sudnji dan,
dočekati
tvoj glas,
glazbu za moje uši.
Prijatelju, ćuti,
ne govori ništa.
Ti si me ostavio,
ja dolazim k tebi.
Ne možeš mi zamjeriti,
nisam to ja izazvala.
Ćutim tvoje srce
na svojim grudima,
kuca,
zajedno s mojime.
Znam da si tu,
da smo jedno.
Kao nikad prije
sjedinismo se...
To je pjesma najviše za mene samu. Nikome je ne posvećujem. Ne biste ni znali kome. I nije tužna. U biti je pozitivna, samo ju dobro iščitajte. Naivna možda. Ali ne mnogo. Eto.
Svima vama želim sve što i sami želite i da se dobro naspavate i budete produktivni preko praznika. I mnoštvo radosti i veselja. I jpš nešto. Suze su zabranjene. Volim vas. Puno. Sve koji su pročitali post od početka do kraja. To znači da me poštuju i cijene, možda i vole. Zahvalna sam.
I...
To je to :)
Post je objavljen 26.12.2006. u 16:42 sati.