sjedi u sjeni možda zadnji put
gleda more svjetlo i industrijsku zonu
gleda kiše i sunca i sjeverne vjetrove
kako razdiru mu kuču u tisuče komada
gleda crne prste kako se tope
ispred njegovog oka u zagrljaju tišine
gleda kraj
on gleda propast i raspradanje
on gleda eksploziju i uništavanje
on gleda kraj
i sjedi u kutu možda zadnji put
sluša cvrkut buku i poneki šum
sluša kapi i zrake i vjetar i duše
kako razdiru mu tijelo u milijune djeliča
gleda bijeli prah kako mrvi se
ispod njegovog pogleda snijeg uzdiže se
gleda kraj
on gleda erupciju i uništenje
on gleda omegu i posljednjeg
on gleda kraj
i sjedi
on sjedi i dalje
i nepomične sjene krate mu put
i glazba mu reže uši što dobio ih je
na dar prije dvadeset godina na ovaj dan
i on gleda kraj
gleda i ne čudi se
jer gleda i zna
da to ispred njega
nepomična je sjena
i statua raspadnutim dušama
da to ispred njega
sama je ljudska suština
i memento podivljalim junacima
neživi san
i propast umova
gleda u kraj
Post je objavljen 25.12.2006. u 23:57 sati.