Jos jedan Bozic je pokucao na vrata. Ovaj je nekako hladan, povrsan...neobican. Sve ovo me baca u neku blagdansku komu uvjetovanu mojim odlaskom - separacijom od maticne baze - Splita. Moji ljudi su jos uvijek moji ljudi, ali moji ljudi imaju svoje price koje nemaju veze sa mojim pricama, ali jos uvijek se razumijemo.Ja sam kao vremenoplov te ih vodim u neka stara bolja vremena, a da nevide da njima stara vremena su meni nove svjeze rane. Ljeto je bilo tako daleko, a ipak tako blizu da ostanu neki osjecaji neke tuge i radosti, koje kao da su se jucer desile - njima su iste ipak stoljecima udaljene. Nastavili su svi svoj zivot, ja ispijam neku nostalgiju kao jeftinu votku u skupome kaficu i pitam se gdje zapravo pripadam... Nigdje... Jednom nogom u grobu drugom na zemlji, metafora za moja dva svijeta. Uz zid se naslanjam smrad duhana mi razara i najmanji ugodaj "nekog boljeg mjesta". Stapam se sa zidom kao sjena zeljna paznje koju sam toliko skupljala kroz godine i dala, da bi postala nepoznanica u vlastitome domu, stranac u dusi - drzavljanin na papiru. Pitam se sto mi fali kad sam stvarno imala sve? Imala sam sve sto je novac kupit mogao, mozak naucit i shvatit mogao, ambicija postic mogla.... Ipak najgore sam pala u onome sto definira ovo mjesto - ljubav. Nemam srca, vremena ni strpljenja gristi nokte cekajuci da telefon zazvoni, nemam snage biti ona koja glumi da bi dobila nesto, ne zelim biti "breza" kad sam u biti kamen....Vrijeme odlazi kao i ja, te moje sjene ostaju ispunjene tudim osmjesima. Spomen na mene postaje kao lagane proljetne kise....dode ljeto i nema ih vise....nema ih vise... Sretni blagdani. J.
Post je objavljen 25.12.2006. u 03:39 sati.