Marketing
BOŽIĆ 2006.g.
25.12.2006.g.
Priča o božićnom drvcu
Autor ove priče je Marko Bijelić
Za kršćanske obitelji u Americi i Europi i cijelom svijetu božićno je drvce simbol božićnog vremena i betlehemskog događaja. Prizor triju svijeća koje gore na prozoru nadahnjuje topla sjećanja i u naše živote unosi ugodnu šumsku atmosferu.
Mnogo prije nego što je postalo dio Božića drvo je bilo simbol nade i radosti. U drevnim poganskim religijama drvo je igralo važnu ulogu. Egipćani su čuvali i obožavali zimzeleno drveće. Kad bi došao zimski solsticij (najdulja noć u godini), oni bi u svoje domove unijeli zelene palmine grane koje su simbolizirale pobjedu života nad smrću.
Stari su Rimljani slavili zimski solsticij proslavom zvanom ”Saturnalia” u čast Saturna, boga poljodjelstva. Narod je ukrašavao drveće nakitom i svijećama. Ukrašavali su kuće zelenim grančicama, svjetlima i izmjenjivali poklone. Davali su novčiće za napredak, kolačiće za sreću i svjetiljke da bi nekome osvijetlili životni put.
U mnogim poganskim religijama vjerovalo se da je drveće dom bogova i duhova.
Za Vikinge sjeverne Europe zimzelen je bio podsjetnik da završava zimska tama i hladnoća i da će se uskoro vratiti proljeće. Prije mnogo stoljeća su druidi, svećenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koristili zimzelen za vrijeme misterioznih rituala zimskog solsticija. Koristili su zeleniku i imelu kao simbole vječnog života i stavljali grančice zimzelena iznad vrata da otjeraju zle duhove.
Ukrašavali su i hrastove voćem i svijećama u znak štovanja bogova žetve i svjetla.
U srednjem su vijeku Nijemci i Skandinavci unosili zimzeleno drveće u kuće ili pred kućna vrata da očituju svoju nadu u skoro proljeće.
Nitko ne zna točno kako je ustanovljen običaj kićenja božićnog drvca, ali ga obavija više legendi. Jedna legenda govori o sv. Bonifaciju, engleskom redovniku koji je organizirao kršćansku Crkvu u Francuskoj i Njemačkoj. Jednoga je dana na svom putovanju naišao na skupinu pogana. Oni su se bili skupili oko velikog hrasta da bi žrtvovali dijete bogu Thoru. Svetac je zaustavio žrtvovanje i spasio djetetu život, a drvo je jednim udarcem šake sravnio sa zemljom. Na mjestu drveta nikla je mala jela. Svetac je rekao poganima da je tanana jela drvo života i predstavlja vječni Kristov život.
U 16. stoljeću je tradicija božićnog drvca najprije postala popularna u Njemačkoj. Kršćani bi okićeno drveće donijeli u svoje domove. U područjima gdje je drvo bilo rijetko, obitelji bi gradile male drvene piramide umjesto svježih drvaca , ukrašene zimzelenim grančicama i svijećama. Uskoro je božićno drvce postalo popularno i u drugim europskim državama.
Sredinom 19. stoljeća njemački je princ Albert, suprug engleske kraljice Viktorije, popularizirao božićno drvce u Engleskoj. Godine 1841. kraljevski je par ukrasio prvo englesko božićno drvce u dvorcu Windsor svijećama, raznim slatkišima, voćem i kolačima.
Kako je drvce postajalo moderno, u Engleskoj su bogate obitelji koristile sve vrste ekstravagantnih predmeta kao ukrase. Charles Dickens je opisao englesko drvce koje je bilo okićeno lutkama, minijaturnim namještajem, sićušnim glazbenim instrumentima, nakitom za odjeću, igračkama i mačevima, voćem i slatkišima. Božićna su se drvca iz Engleske širila u druge dijelove britanskog carstva, prije svega u Kanadu.
Komercijalno tržište božićnih drvca rodilo se 1851. kada je farmer Mark Carr iz Catskilla dotjerao u New York dvoje sanke koje su vukli volovi, pune zimzelenog drveća i to sve prodao. Uskoro su se pojavile i farme božićnih drvaca. Uzgajana su drvca bila na većoj cijeni zbog svoga simetričnog oblika.
Sredinom 20. stoljeća počela su se pojavljivati umjetna božićna drvca. Neka su čak napravljena tako da simuliraju određene vrste kao što su apalačanska jela ili masivni bor. Istodobno su se počela praviti umjetna drvca koja nisu imitirala pravo drveće jer se željelo stvoriti uvijek nešto novo. Dobar primjer za to su drvca od aluminija što svjetluca srebrnastim ili obojenim svjetlom.
Bilo kakav oblik imalo, bilo prirodno ili napravljeno čovjekovom rukom, bez obzira kako je ukrašeno, božićno drvce je božićno drvce! Izravno nas povezuje s prirodom od koje su prva drvca i stigla, s našim precima koji su na isti način uživali u njima i sa svim ljudima koji diljem svijeta danas upiru pogled u isti prizor, a povezuje nas i s budućim generacijama koje će pomno gledati u isto čudo koje se zove božićno drvce.
Marko Bijelić, cvjetni atelier Alstromeria
ŠTA SE SLAVILO U OVO DOBA GODINE PRIJE KRŠĆANSTVA? (preuzeto sa interneta)
25.prosinac. - Kada se slavi Božić. Mnogi to ne znaju, ali ni to nije kršćanski blagdan. Rođendan Isusa Krista se ne zna, pretpostavlja se da se rodio između 3 god.p.n.e i 3 god.n.e.
par dana prije (21.prosinca, čini mi se) je zimski solsticij (kojeg su slavile razne drevne i prirodne religije, kelti, pagani i neopagani). Ravnodnevnice su bile vrlo važne za drevne religije. Vrijeme kada je noć najduža, a dan najkrači, nakon čega se dani produljuju. 25.prosinca se slave božanstva sunca. To je rođendan Dionisa, Atisa, Ozirisa, Tumus, Adonis isto tako i Mitre, bogova sunca. Car Konstantin je na Nicejskom konzilu dogovorio ovaj datum za slavljenje Isusovog rođendana, a sam Konstantin je bio veliki svečenik Sol Invictusa (nepobjedivog sunca), a krštenje je primio na posmrtnoj postelji.
Nadalje, 25.prosinca, osim što se "rađa sunce", i dani postaju dulji, pojavljuje se zvježđe djevice na istočnom horizontu (astrologija-astronomija).
U Mezopotamiji se dvanaestodnevnim festivalom slavila pobjeda boga Marduka nad čudovištima tame, a omiljena zabava je bila zamjena uloga roba i robovlasnika. Slično slavlje je bilo u starom rimu (prije kršćanstva), poznati festivali Saturnalije u slabu boga Saturna.
BOŽIĆNE JASLICE ( odlomak preuzet sa web stranice: LANTERNA SV. MARKA)
Jaslice su inscenacija Isusova rođenja u Betlehemu opisanog u Evanđelju.
Prve jaslice načinio je sv. Franjo Asiški u jednoj prirodnoj špilji u Grecciu u Italiji 1223. godine. Ovaj običaj prihvatila su uskoro Franjina redovnička subraća, a od 16. stoljeća primjenjuje se i drugdje po crkvama. Izrada jaslica posebno je proširena u vrijeme baroka kada su oblikovane s mnogo mašte, a iz tog vremena najpoznatije su one iz Napulja i sa Sicilije na kojima je prikazan veliki broj likova, cijela naselja i gradovi. U sjevernoj Evropi, Njemačkoj, Češkoj i drugdje izrađivane su tada i kasnije mehaničke jaslice sa likovima koji se kreću, rade i sl.
Danas se jaslice o Božiću nalaze u većini katoličkih crkava, a od nedavno za pape Ivana Pavla II velike jaslice se postavljaju na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu.
Treba spomenuti da se u likovnoj umjetnosti-kiparstvu i u slikarstvu već vrlo rano, mnogo prije no što je sv. Franjo načinio svoje jaslice prikazivalo Isusovo rođenje, a taj sadržaj umjetnici i danas rado koriste i osmišljavaju.
POVIJEST SLAVLJENJA BOŽIĆA (preuzeto sa interneta)
• Riječ Božić znači mali Bog, a postoji samo u južnoslavenskim jezicima. Božić je prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen na sam blagdan njegova rođenja. Osim toga, odnosi se i na posvećena jela.
• Kršćani u svojim počecima nisu slavili Božić. Naime, rana starokršćanska teologija u eshatološkom očekivanju ispunjenja Kristova obećanja o Sudnjem danu i povratku u izgubljeni Raj, nije pridavala toliki značaj rođenju Sina Božjega, koliko otajstvu njegove smrti na križu i uskrsnuću iz groba.
• Stanje se mijenja osobito nakon što je 313. godine u Rimskom carstvu kršćanstvo legalizirano. U crkvene se poslove sve više miješao i sam car Konstantin Veliki, sve dok 390. godine kršćanstvo nije proglašeno jedinom državnom religijom. Međutim, od 3. stoljeća znatno se proširio i poganski kult štovanja Mitre - nepobjedivog Sunca (Solis invicti), porijeklom iz Perzije, kojeg su osobito širili vojnici.
• Mitraisti su prigodom zimskog solsticija, na dan 25. prosinca obilježavali svetkovinu rođenja nepobjedivog Sunca (Natale Solis invicti). Doživljavajući Krista kao jedino istinsko Sunce kršćani na taj dan počinju slaviti Isusov rođendan. Najstariji spomen potječe iz 354.godine. Osim toga, u to se vrijeme proširilo i arijansko krivovjerje koje je tvrdilo da Isus nije pravi Bog, već polubog. Zbog toga je Crkva htjela istaknuti neodvojivi značaj Isusova ovozemaljskog rođenja i života, utjelovljenje Boga koji je postao čovjekom da bi otkupio čovjeka.
• Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. I hrvatska božićna pjesma «Narodil nam se kralj nebeski» sa stihom «na tom mladom letu veselimo se» upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Danas se u svim kršćanskim Crkvama, osim u Armenskoj crkvi, Božić slavi na dan 25. prosinca ( po starom julijanskom i po našem reformiranom gregorijanskom kalendaru).
• Značenje riječi Božić u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog, dostupan i pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: «Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko» (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
• Sunčev zimski solsticij obilježavao se u većini poganskih, prirodnih religija. Staroslavenska riječ Božić odnosila se na »malog Boga«, boga Svarožića koji se po mitologiji starih Slavena također »rađao« na zimski solsticij, iz čega je izvedeno da je on »Sin Božji«, dakle Isus. Stari Hrvati su također na Badnji dan palili krijesove, simbolično spaljujući zimu i smrt, a paleći novom vatrom novo sunce i novi život. Iz tog vremena potječe i običaj pjevanja koledarskih pjesama. Ništa neobično da su narodi koji su u suncu vidjeli izvor života i vrhovno božanstvo svog mitološkog panteona, s lakoćom na mjesto sunca prihvatili onoga koga su apostoli i misionari ranog kršćanstva naviještali kao »Svjetlo svijeta«. Pritom su dobrim dijelom zadržali svoje drevne običaje, integrirali ih u obrede svoje nove vjere.
• Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov Bog Wotan dao se raspeti (u drugoj verziji objesiti naglavačke) na drvo, i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježilo Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, slika raspetog Krista, koji s križa vlada svijetom, zamijenila dotadašnje prikaze Krista kao dobrog pastira. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.
• Kićenje božićnog bora prvi se put susreće u francuskoj pokrajini Elzas, odakle se u 17. stoljeću proširilo po čitavoj Francuskoj, Flandriji (Nizozemskoj) i Njemačkoj. Prema nekim izvorima, ovaj su običaj širili protestanti, naspram katoličkog običaja uređivanja jaslica.
• Prve se jaslice pripisuju jednom od najomiljenijih katoličkih svetaca, sv. Franji Asiškom, koji je svojim životom najbolje utjelovio bit Božića - služenje Bogu u čovjeku. Dakle, otkako je sveti Franjo, 1223. spravio prve, žive jaslice, one su brzo stekle popularnost i od tada se proširile po čitavoj Italiji, te južnoj i srednjoj Europi. Jaslice podsjećaju na simboličko »rođenje«, prihvaćanje Sina Božjega među siromašnima, malima i poniznima. No, oba običaja su se ujedinila i udomaćila tek krajem 19. stoljeća. Postoje tumačenja da »božićno drvce« predstavlja drvo života u Raju, do kojeg je upravo Krist ponovno otvorio pristup. Simbolika božićnog drvca i jaslica, za to je vrijeme doživjela niz interpretacija, no Božić je ionako, mimo svih teologija, našao svoje mjesto u ljudskim srcima, kako vjernika, tako i svjetovnjaka.
• Gledano iz šire kulturološke perspektive Božić je odavno izišao iz čisto crkveno-obrednih i narodno-običajnih okvira, te je svojom simbolikom utjecao na razne vidove stvaralačkog izražavanja od umjetnosti do masovnih medija. Posebno u literaturi, glazbi, likovnosti, kazalištu i filmu.
U tim simbolima skrita je temeljna poruka Božića, koja se prenosi iz generacije u generaciju, a ta je - tko želi služiti Bogu, mora prvo služiti čovjeku! Ili sažeto u onoj znamenitoj Isusovoj izreci, koja u sebi nosi samu srž kršćanske objave, poslanja i življenja: »Što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!«
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIMA!
Danas mojoj majci evo ostavljam cijeli mali vrt ljubica....moja tuga je prizemna, ljudska, a ona je, znam to, već u Svjetlosti!
Post je objavljen 24.12.2006. u 22:34 sati.