Eto nam je stiga i taj dan...
dan koji je po svemu sudeci jedan od nejtoplijih dana iako se odvija za vrijeme najvecih hladnoca.
najtopliji je upravo po tome sto ga provodimo u toplini nasih domova ugrijani ljubavlju nasih najblizih.
nazalost, vecinom uzivamo u blagodatima koji daleko premasuju nase kucne budzete i natjecajuci se, kao dva djecaka tko se moze dalje popisati, tko ce kome pokloniti veci i skuplji poklon.
Tko je mogao pretpostaviti da će se globalni potrošački instinkt, popularna zabava i duhovnost tako odlično slagati.
Tako na primjer, umjesto da uzivamo u stoljetnoj tradiciji i kulturi nase vjere, mi tu vjeru mijenjamo za stoljetnu tradiciju nervoznog trazenja parkinga oko velikih shoping centara diljem lijepe nase, banana drzave.
Pikiramo osobu koja s kolicima izlazi iz shoping centra, ne bi li nas dovela do obecane zemlje...do naseg parkirnog mjesta.
Izlazeci iz auta ne vidimo na ljudima ozarena lica koja se smjeskaju, vec zavist sto smo upravo mi ti koji sljedeci ulaze ostaviti svoj mukotrpno zaradeni novac.
A mi...umjesto da se osjecamo ponosnima sto smo s obitelji...umjesto da osjecamo toplinu ljubavi oko nas, mi osjecamo hladnocu nasih minusa na karticama i u nasim dusama dok se sve vise i vise okrecemo materijalnom, a ne duhovnom.
Prestali smo voljeti sami sebe, pa kako ne bi onda prestali voljeti i bliznjega svoga.
Istina je da bi svaka osoba trebala pronaci nesto ispod svog bora, ali nije nuzno da bi bili sretni.
Ja sam dobija masu vrijednih stvari, ali mi nista nije draze od onog osjecaja kad pogledam lice svog necaka koji je sretan sto sam se dosao poigrati s njime ili lice moje majke koje ugledam svakog jutra kad se vratim s nekog cjelonocnog lumpanja okolo, znajuci da ma sta se desava sve oko nas, da sam joj ja tu i da sam se vratija ziv i zdrav.
Frank McKinney Hubbard je jednom kazao da ako izuzmemo cirkus, ne postoji nista sto se pakira i nestaje brze od bozicne euforije i bozicnog duha.
Ja sam jednom rekao da ovu citavu drzavu treba pokriti satorskim krilom i dobit cemo najvecu cirkusnu predstavu na svijetu...to bi cak moglo i proc znajuci koliko mi balkanci volimo priznanja i razno razna uvrstenja u guinessovu knjigu rekorda. to nam pumpa ego i hrani tastinu.
Kao ekonomist, ne mogu se oteti dojmu da Bozic, s komercijalnog stajalista gledano, da ne postoji, trgovacki lanci bi ga vec izmislili.
ono sto moramo napraviti jest zapitati se koliko nam svima to sve skupa vise znaci...
idemo li u crkvu iz potrebe ili iz neke rutine koja nam je usadivana od malih nogu zbog kojekakvih razloga...
Tuzno mi je gledati kako se nesto sto je nekoc bilo tako lijepo, gasi.
ne znam sto mi je tuznije gledati, svijet oko sebe koji ide u vjetar ili bliznje koji prate isti trend.
i dok svi mi glumimo nesto sto nismo, dok se ufuravamo u svu tu komociju oko duha blagdana, drugi ljudi, kao i oni koje danas nazivamo ratnim profiterima, uzivaju u velikim profitima rezultiranim nasom zeljom da se drugima svidimo preko stvari, a ne djela...
I dok izvodimo sve te monade, postoje ljudi koji nemaju te srece da na taj dan uzivaju u bogatoj trpezi ili razno-raznim poklonima.
Njima je najveci poklon kad ih netko primjeti, a ne odvrati pogled.
Kad ih se netko samo sjeti...
Srce me boli kad znam da je nesto sto je nekoc bilo, danas vec polako zaboravljeno.
Sva tradicija i postovanje je nestalo u trenu.
Sad imamo i ternim poslije blagdanska depresija i slice stvari koje samo govore kako mi to sve skupa dozivljavamo.
kako nezdravo na sve to gledamo, jer da je zdravo, onda ne bi bila bolest koju treba lijeciti.
Zao mi je onih ljudi koji su na ovaj dan sami jer su njihovim bliznjima prece stvari koje imaju kupit dok jos nesto radi, ne pitajuci pritom za cijenu, nego vrijeme koje u ovom prebrzom kapitalistickom svijetu imaju da provedu zajedno.
Svo to pucanje petardi, tondina ili cega sve ne iz tog pirotehnickog arsenala samo to i dokazuje jer nijedno dijete ne ceka vise Bozic zbog Bozica, vec zbog poklona i pucanja.
Recenica blagovati u miru bozjem je samo floskula koja se izgovara da bi se ispalo vjernicima, a ne da bi se nesto i porucilo.
Pitao sam jedno dijete danas koje mi je bacilo petardu ispod nogu, da li zna sto se slavi na Bozic...on mi je odgovorio prvo nekom psovkom, a kasnije da je to dan kad se slavi reodenje djeda bozicnjaka koji nosi poklone...
mislim da to sve govori.
djeca su upravo ta u kojima mozemo pronaci odgovore na sva pitanja.
Pa da ne duljim, najtuznije od svega sto vam se moze dogodit jest da kada se probudis na bozicno jutro, da shvatis da vise nisi dijete.
A sad vam idem...
Idem lagano na polnocku, izbjegavajuci sva ta pirotehnicka cuda koja ce mi pucati pod nogama kao mine.
idem s laznim osmjehom da se uklopim u masu ljudi koji idu tamo samo da budu videni, kao da idu na neku promociju modne kuce, a ne u mjesto skromnosti i skrusenosti.
idem gledati kako svecenik polupijan drzi govor te kako svi oko mene nesto nervozno pogledavaju na sat spremajuci se na bjesomucno tipkanje mobitelima, ne bi li bas oni bili prvi koji ce nekom svom poslati cestitku...
Post je objavljen 24.12.2006. u 23:11 sati.