potaknuta tuđim blogom, odlučih napisat nešt o sebi...
puno ljudi kažu, zabavna sam, znam slušat druge ljude, imam dobre savjete, uvijek sam na pravom mjestu u pravo vrijeme...bla, bla...
i hvala svima ako su iskreni...no postoje ljudi koji mi nakon takve hvale kažu da sam manipulatorica i egocentrična nakon što odbijem njihovu nemoralno ponudu za barenje u subotu navečer (jer imam dečka, halo?). po tom odmah dobijem dojam da misle da sam droljica, jer su se uopće udostojali tak nešt pitat (halo?hehe)
no, to je jedan od razloga zašto vjerujem samo sebi, jer se duboko nadam da se sama nebudem sjebala, kako me mogu drugi sjebati..i moje tajne, nadanja,patnja,tuga su sigurni duboko meni, ...
a to ponekad postane problem...
bavim se tuđim problemima a svoje ne govorim nikome...rješavam ih sa svoja četiri zida...uz neku muziku koja me baca još više u depresiju...prije nikad pred dečkima nisam plakala, bila sam preponosna, a i suze nikad nikome nisu pomogle, ko me sjebao vratila sam troduplo, ko je bio dobar prema meni ja sam bila još bolja. bila sam dosta hladna i ta sranja, flegma, ništ me nije diralo...
onda sam nekih godinu dana plakala jer je to društvo dosta emotivno, zavoljela sam ih razumjela i kad je njima bilo teško meni je bilo još gore. slučajem okolnosti, shvatila sam da s takvim razmišljanjem neću daleko dogurat...pa sam prestala opet plakat...i onda mi dragi kaže da glumim nešto što nisam...baš suprotno..to sam ja...takva sam bila prije nego sam se upoznala s njim i cijelim društvom samo to on nije vidio.
jednog dana čovjek ostane sam, neki će prijatelji otić, neki umrijeti..isto vrijedi i za obitelj...ostaneš sam i onda se treba znat snać...
well to bi bilo od prilike to...4 now
Post je objavljen 23.12.2006. u 16:40 sati.