Mjesto radnje: stan (običan).
Protagonisti: 15-ak wannabe striperica i par koje znaju što rade.
Svrha okupljanja: degustacija koktela, pa iživljavanje na štangi (onoj kao u vatrogasaca).
Ja: ozlojađena jer ću provesti vrijeme među toliko samo žena.
Oraspoložila sam se kad sam ušla u stan i snimila brdo boca – punjenih alkoholom. Adio, pameti...
Ponudile me prvo nečim... Koktel? Ne – frape, krema ili nešto treće.
Nemojte me jebati s bananama, znam da su nam majmuni svima bliski, ali ja se nagrađujem drukčije.
Rekoh "to će prijateljica vozačica, meni dajte promila".
Nakon nekih pola sata sam skužila da je prošlo tek pola sata, ali i da sam pijana. Bolje rečeno, zemlja-zemlja. Štangu mogu prekrižiti. Vjerojatno bi scena bila za šaljivi kućni video, ali moguća je i nova verzija Stripper gone mad. Another stripper gone mad s napomenom "ne pokušavati kod kuće". A, ni životno ne uplaćujem.
Nakon još kojih pola sata i još cuge previše, dolazi i frajer. Kamo sjedne? K' meni. Od svih...
Tek kaj je sjeo, već je izvadio za pljugu. Daaaa! Nije ni mogao drugdje sjesti. Pa, u tom slučaju, pozicija uz mene mu i najviše priliči. Nanjušio me.
Taman skončana pljuga, netko na vrata. Tko na vrata? Policija! Drotovi! Ja pod dojmom nekih nedavnih događaja i preznojim se u sekundi pokušavajući se sjetiti sadržaja svoje torbe. Mislim, znam da su oni došli zbog remećenja javnog reda i mira, ali traume su uzele danak, pa sad paničarim po defaultu.
Ona koja od svih nad najbolje zna što radi, odlučila je preuzeti odgovornost na sebe.
(mala digresija radi boljeg doživljaja situacije: na tim ženskim žurkama, žene se obično opuste u smislu da je svejedno dal' nam viri rub od grudnjaka ispod majce)
I tako, ona glavna i odgovorna i razdrljena poziva drotove u stan, a nas 15 navijamo za nju.
Oni nju osobnu traže, a ona njima shooter nudi. I to još ono odvratno sranje B52. Nećkaju se oni, kao ne mogu, a jedan drugomu komentiraju kak su u raj došli. Jedan pristane na cugu, drugi kao vozi... Ukažem mu ja na svoju vozačicu koja je isto u međuvremenu shvatila da je lakše uz alkohol i velim da jedan kao ni jedan. Okej, pit će i on. I šta će sad oni s nama. oni moraju nekoga zapisati... Bla bla...
Glavna će im čagati, ali mora i jedan u fotelju sjesti. Čaga nije prava ako nema i lap dance-a.
I tako su se drotovi raspametili, izgubili, ne vjeruju svojim očima... Još manje će im ekipa vjerovati kad im budu pričali. Napili se na kraju. Sad već pričaju da im je ovo najbolja prijava u životu. Jer na kraju je i drugi u fotelju zasjeo, žene se raspojasale (napomena: ja sam sjedila. ja drotove samo prezirati mogu)... Sve je ovjekovječeno. Dokazi na fotiću. Naravno da prijave nema. Naravno da ne treba stišati muziku.
Rekla sam onome jednome jedinome među nama da smo mogli i pljugu ubiti, a da idioti ništa ne skuže.
Tu negdje sam bacila pogled na sat i vidjela da je Pepeljugino vrijeme debelo prošlo, pa smo frendica i ja otišle. Dalje. U bolji život. U mračni svijet (kako je to govorila jedna bivša frendica) klubova, alkohola, droge i house-a. Jest, dokazano mi je da i među samo ženama se može dobro provesti. I da, zabavno je ismijavati se murijacima, ali meni je ipak zabavnije bez njih. U mom mračnom svijetu.
Post je objavljen 23.12.2006. u 15:59 sati.