Blagdansko je vrijeme i ovo je umjesto čestitke. U stvari, ovo je najbolja čestitka koju mogu zamisliti.
Uživajte!
Evo kako Matoš piše 1913. u pogovoru Hlapiću.
Nedavno je Hrv. pedagoški zbor izdao novu njenu [IBM] pripovijest za djecu: "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" sa slikama gđe Naste Šenoa-Rojc. Pročitavši tu prekrasnu knjižicu, bijah iznenađen kao pri otkriću malog remek-djela. Kod nas se u novije vrijeme upozorava na svaku budalaštinu. Za svakakve Madžare i druge plitke hvalisavce zna i barbarstvo naših političkih dnevnika. Čekao sam, pitao sam se, bude li tkogod našao, pa da opazi, da se iznenadi, da svijet upozori na najnoviji rad gđe Brlić-Mažuranić. Naravno: nitko se nije našao.
...
Čini se da smo mi sposobniji uživiti se u dušu viših no nižih kulturnih stupnjeva. Tu rijetku sposobnost preživljavanja naivnih, djetinijih duševnih stanja ima usuprot našem vrlo nenaivnom starmalskom vremenu u najvećoj mjeri gđa Brlić-Mažuranić i sav čar njenog pričanja dolazi otud, što ona savršenim stilom priča i opaža samo ono, što u ovakvim prilikama može osjetiti i doživjeti samo naivni mali čizmarski šegrt. Tek tu i tamo skida masku u humorističkim opaskama, inače sasvim slučajnim, sasvim u stilu naivne cjeline, pa taj humor, fin, blag i do milosrđa nježan, opaža tek odrastao čitalac, a iz knjižice kao rijetki ženski miris opaja ta fina ironija kao iz kakve rafinirano jednostavne priče A. Francea.
"I onako ima više ljudi, koji deru cipele, nego onakvih koji ih prave."
...
Nemam riječi za pohvalu te delicizne fabule! "Šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce..."
...
Ta pripovijetka je dostojna klasičnog imena Ivana Mažuranića.
Napisati je mogaše samo genij matere. Genij hrvatske matere upućuje našu djecu, sitnu i bradatu, na jedina dva načina našeg spasa i održanja: na rad i poštenje.
Ta prekrasna knjižica je demokratska, preporučujući nam radost i energiju, vjeru u sebe i zadovoljstvo sa siromašnim, ali radinim i poštenim životom.
"Na tom svijetu ima naime srećom isto tako malo opakih ljudi kao što ima malo pušivoga boba u zdjeli" - veli gđa Brlić-Mažuranić, i dok ta optimistička ocjena ljudi služi na čast milosrđu njenom, nama se čini neopravdanom.
...
Dobrota je na žalost u svijetu kao i pamet u statističkoj i parlamentarnoj manjini, pa ima čudesa, najveće je čudo činjenica, što ta manjina ipak vodi čovječanstvo, ne vjerujući u vrijednost ljudi, ali vjerujući u apsolutnu vrijednost dobrog čina.
Da i ne širi te svete vjere tolikim etičkim oduševljenjem, ova knjižica gđe Brlić-Mažuranić, ostala bi već umjetničkim svojim kvalitetama veliko djelo.
Post je objavljen 22.12.2006. u 23:28 sati.