"Deane, odloži to tamo!" rekla sam svome dečku Deanu koji je odlagao kartonsku kutiju u kuhinju.
"Ova je bila posljednja." odahnuo je i zavalio se na kauč.
"Hvala Bogu." nasmiješila sam mu se, sjela mu u krilo i udjelila mu poljubac.
Naš trenutak prekinula je Hilary, Deanova sestra.
"Ne obazirite se na mene. Samo nastavite." govorila je dok je prolazila hodnikom zaklanjajući pogled rukom. "Ja idem u svoju sobu."
Dean i ja smo se nasmijali pa se oboje ustali s kauča. Kako je bio dobar osjećaj imati svoj vlastiti stan i djeliti ga s nekim koga voliš. Taj osjećaj slobode odnosio je sve one loše događaje od prošlih godina. Sva ona grozna sjećanja iz Hogwartsa. Ne kažem kako mi je u Hogwartsu bilo samo grozno jer bi to bila laž, ali tamo sam upoznala Toma Riddlea koji mi je život pretvorio u pakao. Posljednja godina u Hogwartsu je zapravo prošla neprimjetno brzo. Svi na 7. godini smo bili previše zauzeti učenjem i razmišljanjem gdje ćemo poslije Hogwartsa. Alan i ja smo se družili što smo više mogli iako je to bilo podosta teško zahvaljujući Nini, našoj polusestri, Alanovoj curi, koja je uz Alana bila gotovo cijelo vrijeme.
Iz misli me prenuo Deanov glas: "Alma, netko kuca na vratima. Otvori ih."
Polako sam prekoračila preko nekoliko kartonskih kutija u hodniku i otvorila širom vrata. Na vratima je stajao smeđokosi dečko mojih godina. Kad me ugledao, malo se začudio, a onda napokon pitao: "Živi li tu Hilary ili sam fulao stan?"
Slegnula sam ramenima, a onda se zaderala: "Hilary, neki zgodni dečko te traži! Uđi." i namignula mu.
Dean se naglo stvorio iz kuhinje i zagrlio me.
"A ti si..?" započeo je Dean nakašljavajući se ne puštajući me iz zagrljaja. Kako je samo bio sladak kad bi bio ljubomoran.
"Ja sam.." započeo je dečko kad je Hilary doskakutala u pripijenom rozom topu i trapericama i uhvatila ga ispod ruke.
"On je... moj prijatelj... da.. moj prijatelj iz škole. Dođi, Bryan." i odvukla ga u svoju sobu.
Dean i ja smo ih pratili pogledom kad je Dean započeo: "Zar nije on malo prestar za Hilary? Ipak ona ima 17 godina.."
"Ma, opusti se, srećo." smirivala sam ga i poljubila ga. "Pusti ih da se zabavljaju."
"Ali.." nastavljao je.
Opet sam ga poljubila i odvukla u našu sobu.
***
Probudili su me nečiji glasovi na hodniku. Pogledala sam Deana koji je spavao na krevetu do mene, a onda se ustala i dohvatila ogrtač. Bacila sam pogled na sat koji je pokazivao da je prošla ponoč. U ruku sam primila svoj štapić te polagano otvorila vrata koja su vodila u hodnik koji je bio u mraku.
"Vidimo se sutra onda." čula sam glasove.
Netko je zatvorio ulazna vrata i krenuo prema meni. Upalila sam svjetlo u hodniku i ugledala Hilary. Brzo sam sakrila svoj štapić iza leđa.
"Ajme, Alma, kako si me prepala." rekla je zadihano Hilary.
"Tko je to maloprije otišao? Tvoj prijatelj iz škole?" namignula sam joj.
Ona mi je samo uzvratila smiješkom i krenula prema svojoj sobi. Pratila sam ju pogledom kad je zastala.
"E, Alma, nećeš valjda reći Deanu za Bryana?" pitala me molićavo.
Neko sam ju vrijeme mučila šutnjom, a onda samo odgovorila: "Ne brini."
"Hvala. Laku noć." i zatvorila je vrata svoje sobe.
Sjela sam na kauč i upalila TV. Neko sam vrijeme gledala kad sam začula nešto.
Alma...
Stišala sam TV do minimuma i načulila uši.
Alma...
Ustala sam se s kauča i obujmila svoj štapić prstima. Pogledala sam u hodnik no tamo nije bilo nikoga.
Alma...
Zvuk je dolazio izvana. Prišla sam prozoru i pogledala na ulicu. Učinilo mi se da sam vidjela nečiju sjenu. Netko je bio tamo. Zatvorila sam oprezno prozor i okrenula se da ugasim TV kad sam u mraku vidjela nekoga.
"Alma, jesi li dobro?"
Bio je to samo Dean. Odahnula sam.
"Prepala sam se."
Prišao mi je i zagrlio me. "Ne brini se. Kad si sa mnom nitko ti ništa ne može."
Koliko sam zapravo htjela povjerovati njegovim riječima. Samo sam sklopila oči i pokušala otjerati iz misli lice Toma Riddlea.
Post je objavljen 22.12.2006. u 21:03 sati.