Kao što moj alterego reče eto netom jednoj svojoj dobroj frendici-blogerici - "U životu svakog dođe do vremena kada čovjek izpizdi do kraja".
Eto, ja već dva tjedna ispižđujem u glavu, i čekam da prođe Božić i sva ta sranja oko njega jer ne mogu jednostavno više čuti niti "ji" od "jingle" u "jingle bells", a da o "si" iz "silent" u "silent night" niti ne govorim.
Što? To vam ne odgovara?
Tko vam je kriv?
Ne mogu dozvoliti sam sebi nekakvo preveliko veselje, jer, kakvo je to veselje i oko čega kad je predmet tog veseljenja na ovaj ili onaj način već odavno podvio rep i zbrisao, doslovce, nebu pod oblake. Da 'prostite, ne slavim niti svoj rođendan, barem ne previše... pa onda i nemam baš volje slaviti nečiji tuđi i to na način "dobrog pogana" kombinirajući grkokatilocizam sa rimokatoličkim izričajem u protestantskom duhu budističkih rabina iz džamije... karikiram, naravno, ali u svjetlu pokušaja zaliječenja sukoba zapadne i istočne varijante katoličanstva, razmišljam i dalje u svom ekumenskom poslanstvu... a to je da neću slaviti rođendan tipa koji je preokrenuo dotadašnje 3000 godišnje vjerovanje, oživio mrtvace (a tko zna u kakvoj su bijedi umrijeli, i možda im je smrt bila spas) i na kraju nas ostavio, zbrisao k tati i od tamo nam pokazuje dugi nos.
Srećom, ne može još uvijek jesti kikiriki niti više može hodati po vodi jer klokoće dok gazi.
Toliko za sada od mene - i da znate - ja vam neću čestitati Božić... Mirko Božić.
Post je objavljen 22.12.2006. u 20:10 sati.