Marketing
...tišina gradi zidove....
zbunjena sam...što da radim????...iskreno, nisam vjerovala da će prsti otipkati ijedno slovo,no poćeli su tipkati sami od sebe i bujica razmišljanja potekla je i prenesena je tu u post...
...zbunjena sam i razmišljam ima li bolje, ima li bolje za mene na ovome svijetu...
zapravo znam što tražim,no ne znam je li to postoji i je li najbliže tome savršenstvu bio on...
toliko vremena je prošlo... i malo za promjenu u ovom postu ne želim pisati o tome nego malo o sebi ,svojim razmišljanjima i potrebama, jer ja ne mogu, ne mogu to više držati u sebi...,to, to je previše razmišljanja, previše informacija za moj mozak koji dolaze odjednom i moj mozak ih sve želi obraditi u nemoguće kratkom roku, vremenu, jer toliko misli od jednom previše je i za mene i ako ovako nastavim rasplinuti ću se, izgubiti ću razum , jednostavno ću poludjeti..., a to ja ne želim, ne želim... toliko mi se toga dogodilo neznam da li je to kratak ili dugačak vremenski period..., kratak, dugačak, nemam pojma, samo znam da se previše toga dogodilo i da to nije normalno... ne znam ...??'?? je li normalno u ovom pogledu kratkom vremenskom periodu drastično se promjeniti, odrasti, to je kao da te naglo istrgnu iz tvog svijeta i prebace u novi, tj. onaj u kojem si bio je bio bijelo ružićaste boje i stave te u crno siv, u kojem je sve nekako pesimistićno i svaki dan pada kiša rijetko vidiš sunce..., a u onom je bilo upravo suprotno... u mojoj glavi se svađa gomila ljudi, ne znam da li se vidi, a dijete u meni još uvijek se pita kamo sve to putuje...
...mjenjam se tj. promjenila sam se... a to me boli i nije mi po volji... sa te strane to je kratak period, ali sa druge dugačak : koliko je samo vremena prošlo otkada sam gledala mjesec i razmišljala hoću li se moći u budućnosti znati nostiti sa tim, što će se dogoditi i da li će to biti pozitivno da li ću biti tada sretnija, bolja osoba i ne znam što još.. i sada kada se toga prisjećam dobijem zaključak,pouku, tj. dva zakljućka jednu pouku... :
1.vrijeme je relativno..., sa jedne strane je kratko sa sa druge dugo, dugo i vječno kao da nikada neće proći...
2.nisam sretnija makar sam tada mislila da ću biti, ali mislim da sam bolja osoba, no nekada ni to nije pozitivno, već negativno..
vi procijenite što je pouka a što zaključak i recite mi što mislite..
***
...tišina gradi zidove... (mnogi kada im kažem tu misao ne znaju kako bi protumačili tu moju misao... zato što sam ja na neki naćin boem, freak koji bi trebao živjeti u nekom drugom svijetu... ali ovaj svijet ga inspirira i nadahnjuje isto tako kao što ga i boli i on pati u njemu...)- tišina me inspirira u njoj se u meni rađa toliko novih misli, razmišljanja,shvaćanja same sržisvega svih onih beskonačnih pitanja, beskonaćnosti , vječnosti...i svaki put dobijem po komadić slagalice koju slažem u sebi i spremam u kutiju do ponovnog susreta... a kada složim posljednji komadić mislim da će me ljudi već do tada smatrati luđakinjom koja previše razmišlja, nešto kao nekakav ludi znanstvenik, koji je zapravo vrlo inteligentan,logičan i shvaća sve, ali izludio je od tolikog razmišljanja, bavljenja najmanjim siticama i pokušavanja shvaćanja nećega za što mu je mozak premalen... jer moje misli su velike poput univerzuma opširne no ujednom i razumne i isto tako nelogične čudne...pogotovo od onog vremena kada mi je on otkrio što je zapravo raj, što je ona neka svrha ona neka poveznica između svega..., što je ono nešto... ono nešto što naj jednostavnije mogu opisati u ovoj rečenici,ovoj misli...
...kažu da najveći mislioci najčešće ostaju neshvaćeni,zato jer su previše toga shvatili i povezali u jednu cjelinu,i ne mogu to svijetu jednostavno obijasniti, jer svijet tada mora shvatiti srž njihovih misli što je nemoguće...
pa su zato najbolje prihvaćeni i svaćeni oni koji tek poćinju misliti kao mislioci, jer još uvijek su u stanju sve pojasniti...
...npr. : "lako je zamrziti onog kojeg nevoliš, ali teško je mrziti onog kojeg voliš ili koga si volio..." ja bih mogla o tome napisati raspravu,ali onaj koji je tek upoznao osijećaj "love is in the air" taj će to tako jednostavno obijasniti, da će se svi ljudi svijeta pred njime pokloniti da tako kažem...
primjer broj 2. : nikola tesla- bio je prevelik mislilac za svoje vrijeme imao je previše napredne ideje pa ga nitko nije shvaćao i umro je u bijedi hotelske sobe i otišao sa svoji tajnama u grob...
...mislim da je zapravo srž svega u onom prvom iz kojeg je proizašlo sve, a kada shvatimo tu osnovnu stvar tu osnovnu jedinicu shvatiti ćemo svrhu onog najvećeg naj opširnijeg pojma... a vjerojatno je taj pojam život... taj najveći pojam tj. pojam života...
- vidite li kako tišina djeluje na mene ....???? za informaciju ovdje kod mene je sada tišina... i zidovi tišine govore i ja slušam tišinu i pišem... ona je kobna za mene i molim vas maknite me od nje...!!!!! ona je kobna za mene,poludjeti ću ako ovako nastavim i vjerujte mi ne govorimu metaforičkom smislu nego govorim u stvarnosti...
.... i evo u tišini se opet ovaj tren rađa nova bujica misli i osijećaja...
- misli su kao knjiga bez kraja, stalno se rađaju nove stranice....
... iako sam rekla da neću o njemu, mislim da je trenutaćno najbolje izbaciti i to iz sebe...
... gledam oblake kako putuju nebom i skrivaju pa onda opet otkrivaju mjesec i njegovu svjetlost...
...slana topla suza teče niz moje obraze i kao da vrišti... vrišti od hladnoće... hladno mi je... ne osijećam... zapravo osijećam... osijećam hladnoći, a uz hladnoću dolazi samoća... jer ja trebam nekoga uza sebe, nekoga tko će me primiti i podići kada padnem... netko tko će biti oslonac u mojim razmišljanjima... tko će me smiriti jednim pogledom i otjerati će sve moje misli i ostati će samo onaj fell raja onaj trenutak kada se osijećaš živom kada se ja osijećam živom i vrištim od života...
...bojim se,bojim se samoće.. bojim se jer ona nije prirodna, čovjek nije stvoren da bi bio sam...
dugo te nisam vidjela i sada u mislima putujem k tebi,na hladnom staklu prozora napisala sam : on bullevar of broken dreams - najbliži put suicidu...dugo te nisam vidjela,da li si još uvijek onaj kojeg znam...ja sam ovu noć nemirna i mislim o boli i je li ovo vrijedno tolike boli...
da li voliš me još???tražim odgovor na pitanje da li voliš me još???? još koliko i kako??????ako ljubav nije to,daj mi odgovor che cosa e l`amore...ja još pamtim sve, svaku sekundu i pitam se je li vrijedilo ...????????
trebam nekoga... nekoga tko će biti tu za mene...
nekoga tko će plesati ako ga molim da pleše...
nekoga tko će trćati sa mnom...
nekoga tko će plakati ako me vidi da plačem...
nekoga tko će spasiti moju dušu većeras...
nekoga tko će zadrhtati kada dodirnem njegove usne...
nekoga tko će se smijati kada sam sretna i kada se smijem...
nekoga tko će umrijeti ako zatreba za našu ljubav...
nekoga tko će me držati na rukama i životu kad mi bude teško...
nekoga tko će uvijek biti uz mene...
nekoga tko će biti moj junak...
nekoga tko će poljubiti tamo gdje boli...
nekoga tko će zauvijek ostati uz mene...
nekoga tko će ostati bez daha kad me vidi...
nekoga tko će se zakleti da me voli...
nekoga tko će otjerati sve strahove...
nekoga tko će me samo željeti voljeti i biti uz mene....
nekoga... nekoga takvoga...
mislim da ću ono što želim najlakše prikazati ovom pjesmom i videom ... :
MY HERO-Enrique Iglesias-montaža na tree hill - youtube
da li si to ti ????????.... ne znam više nisam sigurna...nisam sigurna i ponovo se pitam isto pitanje...: hoće li ikada pretati boljeti zato što nisi i što nisi tu kraj mene....
ROMANSA (SADA BIH DRUGAČIJE)
E DA KNJIGU PIŠEM PONOVO
SAD BIH ZNAO GDJE SAM GRIJEŠIO
SAD BIH ZNAO KOJIM PUTEM KRENUTI
SAD BIH ZNAO SVE
E DA KNJIGU PIŠEM PONOVO
KADA BI SE VRIJEME VRATILO
TI BI TU KRAJ MENE SANJALA
ISPOD SVILE MJESECA
MOLIM TE,
NE STAVLJAM MI SOL NA RANU
MOLIM TE,
I BEZ TOGA DOSTA BOLI
SADA MI JE JASNO, SADA KAD JE KASNO
TREBAO SAM OSTATI
TREBALO JE HRABROSTI
TREBALO JE ZNATI DAVATI
A JA MLAD, PA NISAM ZNAO DIJELITI
PRERADNO JE BILO, DUŠO, PRERANO
A SAD SE BOJIM DA JE PREKASNO
MOLIM TE.....
E DA MOGU SADA PONOVO
Post je objavljen 22.12.2006. u 14:50 sati.