- Mala, nisi svjesna što si rekla. Nemoj, molio sam te stoput, nemoj me u zdrav mozak. I nemoj biti baš toliko slatka! Dobit ću od tebe šečernu bolest!
Tomeković se držao za glavu. Pokušavao je spriječiti da mu se ne rasprsne. Njega je udaralo s više strana a to nije bilo navedeno u pravilima o znanstvenom istraživanju. Iznenađenja jesu bila dopuštana, ponekad i preporučljiva, ali serije udaraca sa svih strana narušavale su znanstveničku usredsređenost.
Danijela ga je pokušala smiriti ljupkom ponudom: - Mogu ja biti gorka. Ako treba mogu biti vlahov ili pelinkovac. Hoćeš sladoled s okusom pelinkovca?
- Neću! Daj nešto hladnije od sladoleda. Daj mi recimo irski sladoled pun magluštine, vlage i mamurluka. Jedan sladoled á la Uliks od Joycea! To hoću!
- Evo! Tu je! – mašila se laptopa i začas uprla kažiprstom u sladoled od riječi.
- Daaaa? Što je tu hladno i irski mamurno? – pitao je glasom s prizvukom lagane ogorčenosti.
- Pisan je na jeziku Finnegans Wakea. Joyceovim jezikom kojim se služimo u snovima. Jeste li kada bili u Puli i sjeli u kavanici u koju je svraćao Joyce? Ja sam se tamo slikala. Zagrlila sam tog barbu koji tamo tako mudro sjedi i vidi se da stalno misli o svom Dublinu.
Nije slušao Danielu. Tomeković je čitao:
Šalje: ernest.heidegger@zg.htnet.hr
Prima: daniela@gmail.com
Predmet: Baza sudbonosnih podataka
Datum: 11. travanj 2005 16:48
Tvoja želja raste u vrtovima koje smo u mnogim knjigama kopali, zemlju i
rečenice usitnjavali, pogledima milovali blijedo zelene izdanke.
Svaka tvoja pora zalijevana je znojem što su ga lile strasti kad sam ostajao bez daha
opijen tvojim dahom. Dlan na tvoju stražnjicu ću staviti bez oklijevanja.
Uskoro, večeras, kad se pozdravimo i okrenemo jedno prema drugome, kad se na
mom desnom dlanu stopimo u istom putovanju, drugu ću ruku položiti na tvoju stražnjicu i pažljivo slijediti svaki nagib i svaku i najmanju promjenu oblika.
Učit ću tvoju stražnjicu cijelu noć, naučit ću napamet svaku njenu sinusoidu
i napetost, sve ću svladati do najmanje pojedinosti, svaku njenu žilicu ucrtati u bazu
sudbonosnih podataka.
Ako me bilo koje noći bilo kada u budućnosti netko probudi i pita za bilo
koji podatak o tvojoj i samo tvojoj stražnjici odmah ću moći odgovoriti bio budan, polubudan, mamuran, mrtav ili tek rođen.
To ionako neće biti presudno. Moja vječna ljubav trajno će u svijesti
čuvati tvoju očaravajuću stražnjicu. I ni jedan poljubac koji ću u nju utisnuti nikad neće zaboraviti.
- Oprosti, mala, gdje ti je tu jezik snova? Ako dobro razumijem tu se radi o tvojoj ritici i to prilično stvarnoj i prilično budnoj, da tako kažem.
Veselo se nasmijala: - Pa je, je... bila je budna, ovo, to jest ova moja ritica. Ali Heidegger je sve to napisao na jeziku tog Finnegansa, a ovdje je Tomičin prijevod. Ako te baš zanima original mogu ti ga odmah pokazati. Daj malo laptop...
- Pusti sad original. Tko ti je taj prevodilac?
- Poznati lingvist Tomislav Ladan. Nisi čuo za njega? Radi u Leksikografskom zavodu...
- Što čuo. Znam ga osobno. Kako si došla do njega?
- Bili smo u istoj grupi u auto-školi. Polagali smo isti dan vozački. Malo smo brbljali, on je jako simpa, i jako lijepo se može s njim razgovarati. Fino mi je pokrivao nervozu jer priča kao čarobnjak.
- Znam čovjeka. Pitam kako si mu uvalila tekst?
- Došli smo na spiku o računalima i riječ po riječ ja mu otkrijem da imam dečka koji svašta zna. Koji zna i jezike i da će ih znati više od njega, stričeka Ladana, jer u sekundi može naučiti kompletni jezik.
- Stani, mala ritico. Ipak si provalila priču, nisam prvi kojemu si se povjerila. Nisi do kraja iskrena i poštena. Idem, bok!
Nastala je zbrka, više komična nego tragična. Tomeković je namjerno dramatizirao da bi izvukao što više činjenica, a Daniela je upotrijebila sve svoje brzinske vještine da spriječi Tomekovićevo odustajanje. Na kraju je pristao da sasluša njeno objašnjenje:
- Ništa nisam provalila. Striček ne šiša novu tehnologiju. Njega zanimaju samo lingvističke fore. Htio je provjeriti tekst, dala sam mu ga i evo, tu je prijevod. Samo je rekao: to se ne može naučiti bez temeljitog studija od desetak godina. Tvom dečku je neki stručnjak taj inače banalan tekst prenio u đojsovski modeliranu inačicu. Eto, baš tako je striček Ladan rekao i na tome je naša spika završila. Ni riječ nisam rekla o psihomejlanju i tim stvarima.
Tomeković ju je sa sve manje sumnjičavosti promatrao.
- Djeluješ tako nevino, moram ti vjerovati. A Tomica k`o Tomica. Kad je jezik u pitanju točno je da zaboravi sve drugo. Ni smak svijeta ne bi primijetio! Ipak, moramo biti načistu: možda Heidegger doista ima nekog poliglota ravnog Ladanu koji mu tko zna zbog čega pomaže da bi izvodio te jezičke parade!
Post je objavljen 22.12.2006. u 13:57 sati.