1992. Padaju granate. Ljudi skoro da i nema na ulicama. Božić je blizu. Bolnica je skoro pusta, prozori polupanih stakala. Mlad, plah liječnik (bez jamstva da je završio specijalizaciju) govori jednoj ženi da je trudna. Svi je sažalno gledaju, jedna sestra brižno šapuće da može srediti... A buduća mama prima u srcu radosnu vijest: Rat nije pobijedio! Još će biti smrti i suza, ali rat nije pobijedio. Božić je stigao pred vrata, ali nije ostao vani.
Par dana poslije. Badnja večer. Grad je u mraku zbog granata. Sjenke se vuku ulicama. Žure negdje usprkos opasnosti. Tiha noć. Iznenada, začuju se zvona sa zapaljene crkve. Netko se popeo i rukom povlači konopce zvona. Melodija skladna u svoj ljepoti Iščekivanja. Budući roditelji idu na polnoćku i ne boje se budućnosti. Božić je s njima i njihovim čedom.
2006. Božić je opet pred vratima. Nema granata, crkva je obnovljena, zvona su električna. Grad je osvijetljen i okićen prebogato. Dječak je odrastao i divan je. Nije iznevjerio roditeljske nade. Samo... Hoće li njihova Sreća čuti Božića kad pokuca na vrata? Hoće li? Recite vi koji niste ravnodušni i okorjela srca, a ja vam svima od srca želim da u tome ustrajete i da u vama bude MIR. Do neba.
Post je objavljen 22.12.2006. u 08:23 sati.