Marketing
"Padaj, padaj snježiću..."
Ovo Došašće samo lijepi predbožićni doživljaji...Nakon jučerašnjeg krasnog filma Priča o Božiću (obavezno pogledati!), danas idilična dječja priredba u osnovnoj školi moje nećakinje...Ipak ima još Božića, onog pravog, nepatvorenog, djetinjeg, anđeoskog...I dok su dječica lijepo pjevala, glumila, plesala, moje srce je cijelo vrijeme emitiralo molitve za sve njih, da uvijek ostanu takvi, bezazleni, neiskvareni, da im cijeli život bude idila...Istovremeno nekako bespomoćno svjesna i nerealnosti svojih molitvi, pa život nije ovakvo stakleno zvono...Ova priredba mi je bila kao neka kristalna kugla, ona s nekim lijepim prizorom, i pahuljastim ukrasima unutra, koji lepršaju kad protreseš kuglu...Htjela sam ostati tu, zauvijek, u ovom predbožićnom trenutku, zaustaviti vrijeme, sačuvati svu ovu dječicu u tome anđeoskom ambijentu...I znam da ih Bog može sačuvati, i njihovi anđeli čuvari, da postanu i odrastu u krasne ljude, oko čega se njihovi roditelji toliko trude, radeći najbolje što mogu i znaju...
Ponijela me ova idila, i prekrasni papirnati ukrasi - pahulje, koji su tako efektno pridonosili ovoj idiličnoj atmosferi:
da sam se promatrajući sve to s gornje galerije, kako bih što bolje vidjela i imala što bolji kut fotografiranja, toliko uživjela da sam u ritmu dječjih božićnih pjesmuljaka počela lagano mahati niti s privezanim pahuljama, kako bih i sama doprinijela ugođaju, i publici stvorila efekt lebdenja i lepršanja snježnih pahulja...Toliko sam uživala u prizoru i svojoj "orignalnoj" ideji, sve dok u prvom redu nisam uočila očajnog ravnatelja škole, koji mi panično signalizira da prestanem, bojeći se valjda katastrofe pada laganih papirnatih pahulja iznad tako opasnom mogućom vijavicom ugroženog mnoštva, da sam odmah prestrašeno stopirala svoju bajkovitu aktivnost...Kojom sam izgleda izazvala "pravedni gnjev" čitavog nastavnog osoblja, tako da je jedna profesorica na kraju priredbe, dok sam se kroz mnoštvo roditelja, djece, profesora i vlastite rodbine probijala prema izlazu, samo glasno zgroženo komentirala: "Cijelo vrijeme zabranjujem djeci da to rade, a pogledajte koliko ona ima godina, i pada joj na pamet njihati zvijezde..."
Nisam znala bih li se smijala, ili ispričavala, ili što, ali nije bilo ni prilike, a niti mogućnosti da joj objasnim svoje motive i razloge za tako "nepromišljen opasan čin", kao ni da joj čestitam Božić...Ili možda samo otpjevam pjesmicu: "Padaj, padaj snježiću..."
Post je objavljen 21.12.2006. u 21:32 sati.