No, woman, no cry;
No, woman, no cry;
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
Said - said - said: I remember when we used to sit
In the government yard in trenchtown,
Oba - obaserving the ’ypocrites
As they would mingle with the good people we meet.
Good friends we have, oh, good friends we’ve lost
Along the way.
In this great future, you can’t forget your past;
So dry your tears, I seh.
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
’ere, little darlin’, don’t shed no tears:
No, woman, no cry.
Said - said - said: I remember when-a we used to sit
In the government yard in trenchtown.
And then georgie would make the fire lights,
As it was logwood burnin’ through the nights.
Then we would cook cornmeal porridge,
Of which I’ll share with you;
My feet is my only carriage,
So I’ve got to push on through.
But while I’m gone, I mean:
Everything’s gonna be all right!
Everything’s gonna be all right!
Everything’s gonna be all right!
Everything’s gonna be all right!
I said, everything’s gonna be all right-a!
Everything’s gonna be all right!
Everything’s gonna be all right, now!
Everything’s gonna be all right!
So, woman, no cry;
No - no, woman - woman, no cry.
Woman, little sister, don’t shed no tears;
No, woman, no cry.
I remember when we used to sit
In the government yard in trenchtown.
And then georgie would make the fire lights,
As it was logwood burnin’ through the nights.
Then we would cook cornmeal porridge,
Of which I’ll share with you;
My feet is my only carriage,
So I’ve got to push on through.
But while I’m gone:
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
Woman, little darlin’, say don’t shed no tears;
No, woman, no cry.
Eh! (little darlin’, don’t shed no tears!
No, woman, no cry.
Little sister, don’t shed no tears!
No, woman, no cry
TRENUTCI
29.10.2005.
Jedinoj mojoj
I ostali su samo trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja. Trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… Trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja. I koliko god se trudio zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene potajice to ne želi. Zaboraviti nju… U svakom mom pogledu, vidim njenu ljepotu, u svakoj pjesmi čujem melodiju njezinog bića, u svakom dahu udišem njen opojan miris, u svakom dodiru osjećam njezinu prisutnost… Pitam se hoću li ikada zaboraviti. Zaboraviti moje nedosanjane snove… Ne! Nikada neću zaboraviti, često sa suzom na licu govorim sam sebi… I sve je ostalo tako nedorečeno, ljubav, osjećaji, pa čak i ove rečenice što pišem. Kako zaboraviti njezin pogled, njene oči koje su me sa sigurnošću gledale, dodire, usne koje su me ljubile, stapanje dva bića u jedno… Možda je sve to bila iluzija, samo način na koji sam ja gledao… Na ta pitanja nemam odgovora. Često se pitam je li moglo biti drugačije, bez patnje, boli i gorčine. I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da ju bezgranično volim i da nikada ne zaboravim što smo imali, a uništili? To je vjerojatno moj križ koji sam osuđen nositi. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore os toga? Ne imati kamo usmjeriti svoje osjećaje… Toliko toga čuvam u sebi, toliko toga bih joj dao, ali snovi su i dalje ne dosanjali. Još uvijek se nečemu nadam, nečemu… Kada bih si bar mogao priznati čemu. Možda tome da će se naši snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepšem svijetu gdje ljubav vlada. Nažalost je stvarnost drukčija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, daleko od očiju ljubavi. A što je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjećaj kada nekoga volimo i želimo ga kraj sebe unatoč svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, ljubiti… Ne znam. Možda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjećam, to je mit koji raste u meni i ne da se zatomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore… Možda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, sam sebe pa i nju! NJU! Dotada ću i dalje živjeti za trenutke koji su samo naši i koje mi nitko ne može oduzeti…
Autor: Danijel_M
Post je objavljen 21.12.2006. u 18:50 sati.