Marketing
Antišopingholičarka
Šoping, ta čarobna riječ! Iliti shopping, po engleskom. Kupovina, reklo bi se po naški.
Kako god se nazivao taj ritual u kojem navodno najviše uživaju žene, pitanje je - je li to uvijek tako? Jeste li ikad sreli ženu koja ne voli kupovati? Koja strahota, zamislite ženu koja ne voli šoping! Nevjerojatno, ali istinito - mislim da sam ja antišopingholičarka. Ne znam što je tome uzrok, je li greška u genima ili sam tu osobinu stekla tek kasnije? Naime, u obitelji Blue postoje članovi koji vole šoping, dakle, nije sve u genima. No, u svakoj obitelji obično postoji i crna ovca (makar se zvala Blue). E, ja sam ta!
Malo sam našpanana ovih dana tako da u skladu s tim i grintam onako čisto rekreativno. Prolazim gradom i gledam ljude kako jure "naoružani" vrećicama. Trgovine krcate. Parkirališta puna. A nema se para. Svi nešto kukaju. I kupuju. Bolje da propadne selo nego običaji. To je duh! A najvažnije je sačuvati duh, zar ne? I kupovnu moć.
Ma nisam ni ja bez grijeha, nije da baš ništa ne volim kupovati, ali se često grozim tog rituala, kao što rekoh. Prvo, kad je riječ o kućnim potrepštinama - osobito o njihovoj kupovini u onim velikim trgovačkim centrima u koje manje-više svi odlaze barem jednom na mjesec u tzv. veliku nabavku, na sam spomen tog pojma - dobivam ospice.
Nakon toga obično uslijedi vizualizacija - pred očima mi se ukažu beskrajno velike, dozlaboga nakrcane police s najrazličitijim proizvodima. I horde kupaca koji zuje okolo ne bi li baš oni "uboli" sve najpovoljnije. Pa onda ono - "kupiš dva, dobiješ tri". Ili "na akciji".
Tu već imam vodene kozice. Poželim postati bubuljičava kako bi se oko mene razbježali bjesomučni vozači škripavih i prenatrpanih željeznih kolica.
Drugo je kupovina odjeće i obuće. Osim što je katkad upitan izbor, jer, zaboga, trgovine nude ono što je u trendu, a koja se to spodoba usudi tražiti nešto što nije in? Što odstupa od zadanog modnog pravila? Izvoli, uzmi što ti se nudi. Moraš biti modni klon.
Treći su čimbenik neke prodavačice. Nema u nas onog civiliziranog običaja - šetaj, biraj, probaj, uzmi, plati... Aaa, ne, ne! Čim uđete, vi ste potencijalni lopov. Možda imate i dosje. Prilazi vam "flaster". Najprije vas onako ovlaš odmjeri i sotovoce pita: "Trebate pomoć?" Redovito odgovorim: "Ne, zasad. Pogledat ću malo, hvala." Nakon toga vas taj "flaster" "diskretno" slijedi. Kad joj dosadi, ako ste malo previše naporni s tim gledanjem, uslijedi jedno polunervozno: "Jeste što našli?!"
U tim trenucima već znam što tražim. Vrata. Izlaz. Exit.
To je jedna moguća varijanta. U drugoj trgovini postoji velika vjerojatnost da vas nakon početnog odmjeravanja procijene kao osobu s kojom nemaju o čemu razgovarati. Pa vas samo prate pogledom ili eventualno malo prevrću očima tek toliko da vam daju do znanja da im niste po ukusu. Tu se okrenem oko svoje osi i najčešće ne kupim ništa. Jer, obično je takva i ponuda. Jedno veliko - ništa.
I onda neka ja volim šoping?! Pa ja sam antišopingholičarka od glave do pete. Muka mi je kad se sjetim da moram ići u kupovinu. Ne volim da mi pogrešne osobe pušu za vrat, na krivim mjestima i u krivo vrijeme. Noćna mora!
No, imam i svoje slabosti. Koje? Bolje da vam ne kažem. Možda se u meni ipak krije uspavano šoping-čudovište koje se budi tamo negdje...
Post je objavljen 21.12.2006. u 18:18 sati.