Ima nešto čudno u tom odlasku doma. Kao da se vraćate u priču za koju ste mislili da je odavno završila. Par koraka unazad i evo vas opet na mjestu gdje vas napadaju neki zaboravljeni osjećaji, prisjećate se bunta i crnila kroz koje ste prolazili prije ne toliko puno godina. Drago vam je susresti se sa nekim protagonistima prošlih priča, od kojih mnogi sudjeluju i vašoj sadašnjoj priči, dok s druge strane vi sudjelujete u njihovoj. Nije vam drago kada vas sa zlobnim smiješkom na licu podsjećaju na greške koje ste radili, a nisu ni svjesni da time iznose na vidjelo neke vaše zaboravljene slabosti. Najgore je kada pred većim brojem ljudi počinju prepričavati događaje kojih se ne želite sjećati, kao da pletu hvalospjeve vašoj gluposti koja je, eto, svima jako zanimljiva iz vama sasvim nepoznatih razloga. U jednom trenutku razgovora shvatite da se vi ne sjećate gluposti koje su oni radili ili ako ih se sjećate, nemate ih potrebu spominjati, kao što vas niti ne zanima slušanje o vašim glupostima.
Zato ne volim odlaske "doma"; jer koliko god da se ja promijenim u svojoj glavi nakon godinu dana, nakon pet ili šest godina, opet ću morati slušati nečiju slobodnu interpretaciju o tome što sam rekla, bila ili napravila sa 16, 17 ili 19 godina. To me ne zanima. Ako ja ne spominjem tuđe ponašanje za vrijeme puberteta i kasnijih razdoblja, tuđe pijane ili promiskuitetne ispade, a mogla bi, brate, do sutra o tome, onda ne želim niti da se spominju moje benigne gluposti. Iznošenje prljavog veša i konstantno njuškanje istog nije mi privlačno ni pod razno.
Najučestalija patologija ponašanja ljudi iz mojeg malenog kraja očituje se u jednom obliku izjave koju vam upute nakon što se poprilično dugo niste vidjeli: „Promijenila si se. Na bolje.“
Ma nemoj. Promijenila sam se u posljednjih šest godina? Baš volim kada mi takvi lokalni dušebrižnici s visoka daju zeleno svijetlo da se i dalje mogu ići mijenjati i živjeti i da sam, dok god sam spremna skrušeno poslušati njihovu mudru riječ, bolja osoba. Poruka njima od mene: Idite u k*rac. Prosta sam i prosta mogu biti jedino prema onima koji su me spremni zamrziti preko noći samo zato što ja možda imam nešto što oni nemaju ili obrnuto, nije važno, ljudska zloba je zeznuta stvar, baš kao i osjećaji, a naročito ako se radi o osjećaju manjka ljubavi.
A vama dragi prijatelji, s kojima ću se i ove zime susresti uz tricu/medicu i ugodan razgovor, poručujem- volim vas.
Post je objavljen 21.12.2006. u 18:11 sati.