Marketing
UH,TO VRIME!!!
Sidin u knjižnici i ne znan šta ću sa sobon...
Sve je tako tmurno i bezlično...
Ovaj grad propada...iz dana u dan sve više...
Ljudi se ne obaziru na nikoga i to me užasno ljuti...
Svi su u nekoj žurbi...
Posao,škola...zar su to stvarno najbitnije stvari u životu...
Ili je ipak bitno pokloniti nekome osmjeh...
OSMJEH-ali onaj iskreni je postao rjetka pojava u mom gradu...
Mogu li ga zaista nazivati svojim?
Ipak NE...
Želim otići što prije...
Otići i rjetko kad dolaziti...
A opet,sjećam se što sam u njemu proživjela...
Da li su ta sjećanja vrijedna mog ostanka u gradu...
Mislim da NE...
"Otići",to je jedina misao koja me trenutno drži...
Ali opet,kada dođe vrijeme biti će teško otići...
Jedan dio mene će ostati tu...
U uskim uličicama,u parkovima,na rivi...
P.S. Joj,baš je tmuran ovaj post,al eto...
Ljudi,hvala vam na komentarima... 
Post je objavljen 21.12.2006. u 11:09 sati.