Nekako imam osjećaj da godine lete sve brže (iako se neki dani baš vuku i nikako da prođu), a da se najveće ubrzanje postiže baš u ovo predblagdansko vrijeme, koje je brzini sasvim neprimjereno. Ovih bi se dana baš trebali smirivati, zastajati, posvećivati si malo više vremena, ali nešto nas tjera na jurnjavu. Što? Posao, mentalitet, strepnja da nešto ne zaboravimo ili propustimo, želja da mnoge započete stvari dovršimo prije kraja godine, koji klinac? Izražavam iskrenu sućut svim kolegama novinarima kojima je prosinac, a pogotovo njegov kraj, najpaklenije doba godine. U prosincu se ponajviše ostvaruju ona tri novinarska zakona o kojima sam jednom pisao... Kako se smiriti u ove dinamične dane, a da to ne bude bolovanje, fingirano ili lako moguće stvarno?
Htio sam napisati nešto o obje knjige Vlade Bulića, Pušioni i Putovanju u srce hrvatskoga sna, ali ne stignem, moram juriti. Prikaz obiju knjiga za novine je napisan, izaći će ove ili sljedeće subote, no dok sam pisao taj prikaz, osjećao sam da ima još toga što o tim knjigama treba reći, a da je ovdje najbolje mjesto, no ne stignem, žurim. Bit će jednog od narednih dana.
Zbirka Blog-priče je u potpunosti dovršena i poslana na prijelom, ali kaže mi izdavač da će se to teško moći tiskati do kraja godine, svi su zauzeti zadnjim grčevitim zgotovljavanjem narudžbi kojima rok ističe za blagdane, tako da ćemo knjigu vjerojatno izbaciti u prve dane poslije Nove godine. Budite mi dobri i zdravi, i ne jurite jako.
Post je objavljen 21.12.2006. u 09:57 sati.