Prije točno godinu dana objavio sam ovaj tekst:
Išao sam iz škole, bilo je to prije skoro 20 godina. Iz hotelskog kafića u središtu grada izišao je moj susjed. Dođi Goldy, da te počastim, meni je danas Božić! Zbunjen i posramljen, nisam se ni snašao, nego prihvatio ponudu. Popio sam kuhano vino s klinčićima, iako još nisam bio punoljetan i u svoj zbunjenosti ne sjećam se da sam čovjeku pružio ruku i čestitao. Došao sam doma. Moji su radili, a kada su došli razmišljali su kako ćemo proslaviti Novu godinu i gdje ćemo, za par dana, kupiti bor. Godinama sam promatrao djecu kako u školu na uskrsni ponedjeljak donose obojana jaja. Moji su se doma "sredili" samo za prvi maj i dan republike (namjerno malim slovima). Kada su me prijatelji za "svoje" blagdana zvali doma, moji su govorili - "nećeš se s njima družiti, oni su zatucani, vjeruju u Boga". I dok ovo pišem ne mogu vjerovati da se sve to baš tako događalo. Znao sam o svim partizanskim ofanzivama, a posebno se doma čuvala ploča s govorima druga Tita. Djedov brat oslobodio je pola Bosne, a kasnije se istaknuo u lovu na Dražu Mihajlovića. Uvijek smo za Novu slušali partizanske priče. Kad ste tako odgajani, onda imate jedan input.
Sada i sami vidite na kojem sam putu, ali tek od proglašenja osobne samostalnosti. Kršćanski rečeno, klasičan sam obraćenik i ne žalim što sam onako proveo djetinjstvo i mladost. Najbolje cijeniš svjetlo ako si bio u tami. I gotovo da ga ne možeš razaznati, ako nisi bio dio dark side priče.
Sada jedem Kruh, onaj koji upotpunjava svaku moju prazninu i ima ga toliko u meni da ga dijelim s vama, ovdje na blogu.
Post je objavljen 21.12.2006. u 07:06 sati.