...sijecam se...voljela sam te jednom jako...voljela sam kako si me svake veceri stavljao u krevet...voljela sam cuti da smo ti lea i ja sve na svijetu,da nas volis...voljela sam se probuditi i vidjeti te kraj sebe,bilo je to tako lijepo...dane smo provodili skupa...u igri,sali,smijehu...znao si me grliti,a ja sam se tada osjecala tako vazno,mocno....znala sam da mi nitko nista nemoze...da si tu i da me cuvas...obecao si mi da ce tako zauvijek ostati...zasto si lagao?zasto se u jednom trenu sve promjenilo?zasto si tako naglo nestao iz mog zivota?otisao kada sam te najvise trebala...ostavio si me samu a zakleo si se da nikada neces...zar...zar si mislio da mi vise nisi potreban...ili jednstavn ja tebi vise nisam bila...?zar me ipak nisi volio onako kako si govorio?cesto sam na ulici znala sama stajati i sjetno gledati djecu kako se sa ocevima drze za ruke...ni sam neznas koliko si mi tada bio potreban,da budes uz mene,da me primis za ruku i vodis kroz zivot....no...ti opet nisi bi tu...tvoji rijetki pozivi nisu mi bili dosta,ja sam zeljela oca a dobila sam...tek poneki poziv...nastao je veliki ponor medu nama....nista vise nije isto...nasao si novu zenu....ona sada posjeduje svu tvoju ljubav...a ja sam sve izgubila...zasto tata?zasto si me ostavio tak malu i bespomocnu?zar nisam zasluzila tvoju ljubav?zbog cega mi je tako naglo oduzeta?
stvoren je taj ponor i ja vise nemam oca...i sam si to jednom rekao...o kako je to bolilo...kada sam s tobom kao da sam sa strancem a ne sa osobom koju sam nekada voljela vise od svega...a cinilo se da smo neunistivi...bio si preslab...zasto?toliko sam vec puta ponovila to pitanje....a zapravo...nije bitan razlog...bitno je samo to da sam odrastala bez tebe godinama...trpjela tvoje udarce...psihicke...mozda nisi bio svjestan koliko to boli ..a boljelo e...jako...i svaki me tvoj udarac udaljavao od tebe sve vise i vise...dali si to i htio postici?i sada kada mi vise nisi toliko potreban,kada vise nisam malo dijete....ni sada mi nije jasno kako si mogao?!?zar te nije sram?ne zelim biti kao ti,hladna i bezosjecajna no sada..nakon svega vise neznam sto osjecam prema tebi...nekada mi se cini da se sva ona ljubav pretvorila u mrznju...ah neznam...ljubav je relativan pojam...od svega sto smo nekada imali sada su ostale te neke blijede slike...slike tebe i mene....zajedno....nasmijeseni...to je sve sto sam ja dobila u zamjenu za tebe....a samo sam trazila zastitu,mal ljubavi i koji poljubac u kosu za laku noc....zar je to bilo previse?
ocito..jer sam sve to imala samo u snovima...vec sam odrasla i mogu bez tebe,naucila sam tako zivjeti...i ide mi...nikada nisam svatila u cemu sam toliko pogrijesila no prihvatila sam to...sad imas i novo dijete kojeg volis kao mene nekada i molim te nemoj mu nikada napraviti ono sto si meni...jer to boli....znas?!i zivimo kao stranci...potpuno smo se odvojili,ti imas svoj zivot,ja svoj i ide...nikada ti necu priznati sve ovo,nikada ti necu reci kolik si mi patnje uzrokovao,kliko sa te voljela...jednostavno cu staviti masku i glumiti da mi je bilo ok...da mi nisi nedostajao...da me nisi povrijedio...odustajem...od pokusaja da ti se svidim,od pokusaja da ponovo pobudim tu ljubav tebi...
od svih neuspjelih pokusaja...vec sam umorna od svega toga...
micem ti se sa puta...
zivjet cu svoj zivot i prihvatiti to da te u njemu nema...bit cu hrabra kao i do sada,ici uvijek naprijed,necu plakati jer ti nikada nisi volio da placem...postici cu u zivotu puno,vise nego sto si ti mislio da mogu...pravit cu se da mi nije stalo,no ipak cu uciniti sve da ti budes ponosan na mene...i mozda,u meni jos postoji mala nada da ces mozda jednom ipak pozaliti zbog svega...:(
Post je objavljen 20.12.2006. u 16:30 sati.