Koliko nas zapravo slavi Božić iz tradicije ?Koliko nas slavlje košta živaca i novaca ? Zašto sam glupa pa se svake godine navučem na iste igrarije .
Ove godine neću,neću i basta.Neću ulaziti u minus ni lipe i onda se lupati 01.01.po glavi,nema šanse.
Zapravo Božić je meni najdraži Katolički blagdan ali onakav kakvog pamtim iz djetinjstva.
Već polovinom studenog Dida ,Sister i ja uputili smo se u Gratz u šoping.Ne nekim megalomanskih poklona već u nabavku Božićnih ukrasa i neizostavnih dijelova naše male željezničke postaje.Bile su to osamdesete pa je valjalokupiti i špeceraj jer u Austriji je sve bilo znatno jeftinije.Da svake je godine moj Dida na ogromnoj ploči radio cijeli mali grad sa željezničkom postajom okružen ,jezerima ,planinama ,tunelima kroz koje je vlak prolazio,ulicam kojima su šetali mali ljudovi,kućicama osvjetljenima malim žaruljicama iznutra,obaveznim snijegom napravljenim od stiropora.
Bilo je to pravo malo planinsko selo.
Tako smo nakon nabavke svako popodne okupirali Babcu kuhinju i radovi su počeli otvarao se mali čarobni svijet mašte.Od gipsa i platna kaširali smo planinu ,od uložaka za kemijske olovke radio je moj Puba prave ulične svjetiljke ,slijedilo je bojanje planina crtanje jezera koja su okruživale neizostavne ovčice,kravice koje smo također sami radili.Imao je naš vlakić čak i hangar zapopravak,pa nadvožnjake i mostove.
Sveusvemu pripreme su trajale više od mjesec dana a pokretanje vlakića obvezatno je bilo na Badnjak nakon što smo nabavili jelku okitili je zajedno ,pjevali Božićne pjesme .Dok je Babac većinu vremena provodila u kuhinji nas troje potrbuške bi legli na pod i svečano najavili puštanje vlaka u pogon.
Kao hipnotizirane gledale smo naših ruku djelo i veselju nije bilo kraja .
Za pravi ugođaj bili su neizostavni mirisi iz kuhinje orehnjača ,makovnjača ,radi kojih mi se i danas čini da Božić miriši na vaniliju.
Danas je sve drugačije nema Mame ,nema Dide i čudno u vrijeme Kristova rođenja ja se svakomalo sjetim njih mojih dragih ,onih kojih više nema.I onda sve nešto nemam volju i sve mi je pomalo besmisleno.
Zato ove godine nema poklona radi poklona već rukom rađenih sitnica,izrađenih srcem , razmišljajući o potrebi i ukusu ukućana .Nema jurnjave s kolicima po šoping centrima i kupovanja robe sumljive kvalitete samo zato da bi se nešto kupilo .
Ovaj Božić vrati t ću miris vanilije ,upaliti svijeće na Adventskom vjenčiću ,uvaliti Suđenom gitaru u ruke i pjevati stare Hrvatske Božićne pjesme,uživati u pogledu na okićeni bor ukrasima skupljanim generacijam.Promatrajući svaki od njih barem na tren sjetiti se lica i osmjeha onih koji nisu s nama .
Post je objavljen 19.12.2006. u 18:48 sati.