Pregled posta

prvi post je uvijek tricky

Ah dragi moj.....
Zašto sada, zašto ovdje, zašto kupidon pogađa u najnezgodnijem i najgorem mogućem trenutku?!

Neznam uopće zašto sam napravila ovaj blog. Već imam jedan. Koji je na olmoust-kul listi.
Ali ga previše ljudi čita i nemogu napisati sve šta ponekad želim napisati.
I sada sam dobila fiks inspiracije i u šprintu napravila novi blog da mogu počet pisat ko luđakinja bez ograničenja i sad čim sam ga napravila sam izgubila inspiraciju.
Htjela bi pričati i ispričati stvari.

Hmm....možda da počnem o sebi.

Pa, više-manje sve u mom prekrasnom fairy-tale životu je tragična priča na koncu. Ili bar ja sve percipiram kao tragičnu priču, pošto sam apsolutna drama-queen i volim dopuštati stvarima da me potpuno obuzmu i emocijama da vladaju mojim razumom.
No, jeli tako?
Pa, počelo je biti tako sve otkako sam upoznala tu jednu super-inteligentnu curu koja je pomalo introvertirana koja me ufurala u svijet predobre indie muzike i indie filmova i svega indie i mislim da sam pomalo počela prihvaćati njen svjetonazor i postavljati ga kao svoj jer me se toliko dojmio i x puta sam sama sebe ulovila kako citiram njeno mišljenje pod svoje valjda podsvjesno pretpostavljajući da će na ljude ostaviti isti takav duboki dojam kakav će i na mene ostaviti.
Zapravo, ta cura je jedna od apsolutno najtemeljitijih osoba koje sam ikada upoznala.
Kažem "najtemeljitijih" jer je dorađena u apsolutno svakom smislu, ima stav i razmišljanja o svemu, načitana je i s njom se baš da inteligentno razgovarati, na pravi filozofski način, ne ono filozofija za šire mase, već stvarno nešto pametno i dorađeno.
Ali, ona je i poprilično depresivna osoba i uživa u svojoj vlastitoj depresiji. I tako sam ja to od nje pokupila. Sada iz svega radim dramu, postala sam nesposobna stajati s dvije noge na zemlji.

Mislim, nije da sam u depri ili nešto, već sve doživljavam preko emocija koje onda jedva jedvice povremeno pretočim u riječi i onda se svi dive mojoj poeziji, što mi zapravo paše, ali uvijek imam osjećaj da nešto predbacujem čovječanstvu s tim.

Da ne duljim, ona je tip osobe s kojom kad pričaš nemaš osjećaj da pričaš s oklopom. Sa skoro svakom osobom s kojom sam u životu pričala, imala sam osjećaj da pričam s oklopom koji se sastoji od memoriziranih stavova izgrađenih isključivo da ugodi okolini, pažljivo osmišljenom imidžu i nekako opće-prihvaćenoj ideologiji, tek toliko da je tamo, ali zapravo individui ništa ne predstavlja.

^^Svi pogledajmo gore. To je apsolutno moja tipična rečenica. "You're talking a lot, but you're not saying anything"
Zapetljam se u velike riječi i izraze, koje kad ih pomno razmotriš zapravo i imaju neku cjelinu i smisao, ali rijetko. Jer baš ne razmišljam dok tipkam.

Bila je još jedna osoba s kojom sam podijelila isti osjećaj ne pričanja sa oklopom. Mislim da nju zna pol zagreba, štoviše svi koje ja znam ju znaju, i svi odmah prepoznaju tu njenu načitanost i odmah su fascinirani njome, što pak njoj ide na živce, i ne voli da ju se hvali. To mi je sve objašnjavala jedna draga ali umišljena prijateljica koja ide s njom u razred.
Điiiz koja sam ja čudakinja pišem o ljudima koje ne poznajem i zapravo mi ništa ne znače.
No uglavnom, ta cura, ta koju svi znaju, je ostavila dubok utisak na mene, i zapravo nakon pomnog razmišljanja sam zaključila da ako ju sretnem opet se neću truditi ni pričati s njom ni ništa jer generalno ne volim stvari koje svi vole, čisto zato što se osjećam isto kao i svi ostali. Doduše, postoje neke stvari koje volim a koje svi vole, ali to je druga priča. Npr.Bob Dylan. Ja sam apsolutni Dylan fanatik.

No uglavnom....bolje da nastavim o sebi.

Rijetko upoznam osobe koje mi se iskreno sviđaju. Jedna osobina koju cijenim je iskrenost i dobrota. Volim dobre ljude. Ako nemaš dobrotu, u biti nemaš ništa, jer se sve na nju nadograđuje. Također volim načitane ljude, koji vole približno iste stvari kao ja.
Pošto su dobri ljudi rijetkost, do sad sam upoznala samo par njih koji mi se zapravo sviđaju i s kojima bih mogla podnijeti dijeliti iskreno prijateljstvo.
Ali svi su nekako zauzeti i nedostupni, i to je žalosno.

I tu slijedi duga, zamarajuća ljubavna priča koju sam ja zakuhala u svom mozgu i ponovno oživila kao tragediju.
Pa, on je na rebru u bolnici, ja sam tu doma, danas nisam u školu išla, i tako mi bolesno fali i želim ga vidjeti, i to sve spušta na tako banalnu i trivijalnu (uhh jel to isto znači?) razinu.
Imam čak i njegovu sliku u koju konstantni buljim i buljim i prisjećam se svih naših kratkih zajedničkih trenutaka i čitam i analiziram njegove poruke opet i opet i ispočetka i ispočetka.

Volim explosions in the sky. To je post-rok bend. Volim ih.
Volim post-rok općenito. I volim glenna goulda. I njegove gouldberg varijacije.
Volim thomasa bernharda. I j.d.sallingera. I franny&zooey. I volim lotr i hg2g. Iiii jako volim pink floyd i boba dylana i radiohead i wishbone ash i još hrpicu psihodelije i opskurnog indija kojeg nema smisla nabrajati jer ga je previše. I volim filmove i vrtlog života i društvo mrtvih pjesnika i prije sumraka i kosu i arcade fire su posebni. Volim novu pjesmu od ramireza, iako me živcira glas od lika. Jako volim sladoled, ali nesmijem jesti zbog prišteva i celulita. Ali zato jako volim i salatu i jogurt. I......volim ljude općenito. Iako su većina njih oklopi, volim ih.
I volim svoju gimnaziju dragu klasičnu. I ovo vrijeme volim. Zimsko. Ali samo zato što imam izgovor za melankoliju. I volim howe gelba. I puno toga ja volim. Ali ništa ne mrzim....čudno.
U biti suprotnost ljubavi je nezainteresiranost, ne mržnja. Ljudi to često ne shvaćaju. Iako možda i nije istina, ali dobro zvuči.

ovo je moj mozak:

































Post je objavljen 19.12.2006. u 15:02 sati.