Prije nekog vremena netko je rukom na plakat neke anticelulitne kampanje (tko zna koje u nizu) dopisao:»Volim svoj celulit». Taj je netko bio VRLO PAMETAN i ja pomislih: svaka čast! Odavno ne čitam više tekstove kontra celulita i ne kupujem časopise koji se prodaju jer sadrže mnoštvo "mudrih savjeta" kako se riješiti celulita. Odustala sam od tih napisa ne zato što imam 36 godina, dvoje djece i više mi nije važno da li će netko "pasti na moju savršenu guzu" , već stoga što sam medicinska sestra i znam da je celulit obično potkožno i bezopasno masno tkivo koje, znati će majke, imaju i dojenčad. Taj isti celulit ima svoju ulogu u našem tijelu i ne možete ga se riješiti kao ni kože, uostalom zašto i bi? Možda moj celulit i nije neka estetska forma (ako pravila određuju perverzne norme modnih stručnjaka ili fotografa, dok jadne djevojke povraćaju svaki drugi obrok i izgladnjuju se do bolesti, te si tako upropaste zdravlje za cijeli život), ali je moj. Ja ga volim, imam pravo na njega. On je moja sloboda i moj izbor da ne budem savršena. Jer svako je savršenstvo isto i samim tim dosadno. Nekad sam aktivno plesala i ovih sadašnjih cca 7 kila viška ne bi mi se dopalo sa 20 godina. Danas imam i strije nakon dva poroda. Ali je meni danas moje tijelo najlijepše. Ja ga volim više nego što sam ga voljela sa 20. Ono je donijelo na svijet dva prekrasna nova bića, ono me služi već 35 godina, moje je i jedino koje imam i koje ću ikada imati. Ja ga njegujem, pazim i mazim. Ne pušim, ne pijem alkohol i kavu, čuvam ga jer će mi još trebati. I mislim da je dobrog izgleda. Još može izmamiti osmjeh, uzdah i zvižduk, ako je to uopće važno. Najvažnije je da se ja svako jutro budim i pogledam u ogledalo, osmjehnem se osmjehom broj 1 i kažem samoj sebi: malo si starija, puno si mudrija i volim te. I tako krenem u novi dan. Vjerujte, ne bih dala svoju mudrost i slobodu da se najedem čipsa za nikakvu guzu na svijetu. Ljepota ionako postoji samo u očima onog koji promatra.
Post je objavljen 20.12.2006. u 09:06 sati.