Marketing
Divno!
Mogla bih pisati o svom zdravstvenom i emotivnom stanju,o fatalnoj rodendanskoj proslavi, o bescutnosti covjeka koji ima toliko neljuskosti ubiti oca necijeg djeteta, o blagdanskom (ne)raspolozenju,o milijun stvari bih mogla pisati,ali ne cu.
Ovaj post posvecujem osobi koju jako cijenim. Zelim pisati o necemu lijepome pa cu pisati o covjeku koji mi je rekao da imam sposobnost pisati o bilo cemu,da bih mogla napisati esej o spuzvi(a ja istog trena dobih gomilu ideja kako bih kroz metaforu zaista mogla napisati nesto didakticno).
Rijec je o mom bivsem profesoru iz hrvatskog koji ce mi ostati u sjecanju kao jedna od pozitivnih strana srednje skole.
Cesto na blogovima vidah postove o profesorima koji ucenicma zagorcavaju zivot pa odlucih napisati post o endemu koji je moj uljepsao.
Kada je tog jednog dana usetao u nas razred u elegantnim cipelama,hlacama na peglu,s ocalama(detalj iz jedne lektire) i razdjeljenom kosom,svi smo ga sumnjicavo promatrali ne znajuci nista o njemu. Isti sat nam se svidio jer shvatismo da ima smisla za humor i da se ne drzi autoritativno poput ostalih profesora na skoli.
Sada kada nam vise ne predaje,mogu reci da sam upoznala jednu divnu osobu koja nije tezila da napredujemo iskljucivo na intelektualnoj razini nego i na duhovnoj.
To je covjek koji se trudio upoznati nas i koji smatra da je najbolji govornik onaj koji je najbolji slusatelj sugovornika. Voli svoj posao i u svakome nastoji pronaci vrlinu,a u njegovim raznobojnim ocima vidjelo se s koliko ljubavi govori kad spominje suprugu. Tako sam sretna zbog njih!
Profesor koji ne skrtari na ocjeni i pohvali vjerujuci da ce nas to motivirati,dok su mu kolege kao od samog Moliera napravljeni.
Covjek koji je slusao ideje i primjedbe dosadnih ljudi poput mene i Mate. To je covjek na cijem bi licu osmjeh blistao kada bi vidio ili cuo da je netko nesto (pro)citao.
Nastojao je nastavu uciniti kreativnijom te je dopustao da kroz debate sirimo i obrazalemo svoje svjetonazore. Procitao nam je jednu recenicu dugacku par A4 stranica,sto nama bijase vrlo zanimljivo slusati.
Ostajao je s nama i pod odmorom kada bi vec zvonilo za neki drugi sat. Pomagao je.
Na neki nacin bio je prijatelj,cak i onda kada to ne zasluzismo.
Ovaj post nema previse znacaja za vas koji ga citate,on je tu za moju dusu jer je to post za osobu koja mi je pomogla da ucim o zivotu i vjerujem u sebe.
Cogito ergo sum. Prof. Dinko,hvala na svemu...
Nevezano uz post stavljam Butronov kratkometrazni animirani film Vincent,njegovo prvo djelo(iz 1982.).
I da,otvorih stranicu na pticici,pa ako zelite pogledajte fotke ili jos bolje,napravite i vi svoju ukoliko volite fotografirati.
Ovdje mozete pogledati neke od mojih zasad objavljenih radova.
Post je objavljen 19.12.2006. u 06:28 sati.