Uz svitanje na kraju puta
Samo bijes izlazi tamo gdje ne nalazi se ništa
Samo tama ostaje na tragovima ruku
Što djete pokazuje prema suncu koje nestaje polako
U tami noći
U tami noći
Samo rijetki nalaze svoj put.
Samo rijetki nalaze izlaz koji ih vodi daleko odavde.
I sa prestankom kiše bas ti pojedini ljudi
Polako tonu u san i nestaju u samoći.
U samoći koja ih gusi i izjeda iznutra
Poput kakve životinje koja mjesecima nije okusila ni malo hrane.
Poput životinje koja ne zna što je istina a što laž.
Poput životinje koja zna samo
Da mora dograbiti jos samo malo svog pljena
Da bi preživjela sutrašnji dan.
I dok tako tonu u san osjećaju kako nešto ih iz daljine zove.
I koliko god ti glasovi glasni bili postaju sve tiši,
Dok njihovo tjelo polako postaje nepomićno.
Samo im duša jos malo pokušava nekud krenuti
Ali nakraju i ona se stapa sa tjelom i prepušta se.
Prepušta se na put u kojem se povratak teško nazire
I u kojem se kraj jos teže vidi.
Sve dok na kraju ne postanu jedno.