Marketing
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA II
Svi su brucoši bili dužni prijaviti se kod Studentskog Psihijatra, doći na seansu i ukoliko je to potrebno, primati terapiju koju im Psihijatar odredi. Psihijatar bi onda svakome rekao kada da dođe ponovno.
Naš je Psihijatar donedavno bio jako cijenjen, pacijenti su mu bili pretežno ljudi iz javnog života i oni malo povučeniji ljudi koji su si ga mogli priuštiti. Nažalost, bio je optužen za seksualno zlostavljanje aljaškog malamuta, pa mu je rejting opao dovoljno da si ga Sveučilište može priuštiti. Ljudi iz javnog života nisu htjeli više dolaziti kod njega jer nisu mogli podnijeti čekaonicu punu studenata koji zure u njih. No, opet, nekolicina njih mu je ostala vjerna.
Bila samo tri puta kod Studentskog Psihijatra, budući da je on još nakon prvog posjeta uvidio da sam stabilna i u potpunosti nezanimljiva individua. U nekoliko navrata se trudio izvući iz mene nekakvu neurozu, traumu iz djetinjstva, bilo što s čim bi mogao raditi, a onda je u potpunosti odustao. Razočarano je u moj karton upisao dijagnozu normalna te mi je dobronamjerno savjetovao da izmislim barem jednu neurozu koju ću spominjati ljudima, da odaberem neku koja mi se sviđa, a da je opet moderna, recimo strah od cvijeća ili bijelih cipela, da me ljudi ne bi počeli izbjegavati.
U tih nekoliko posjeta ipak mi se posrećilo da jednom u čekaonici vidim osobu iz javnog života. Bio je to čovjek s glavom šnaucera, laganih i profinjenih kretnji, odmjerenih gestikulacija, stilist Diktor Vrago. Ne bih ga prepoznala da mi kolegica nije uskliknula na uho da je to jedan od najvećih stilista Puste Zemlje. Do tada nisam znala kako taj čovjek izgleda jer me moda nikada nije osobito zanimala, makar sam oduvijek lagala da pratim revije na Fashion TV-u, kako me ljudi ne bi počeli izbjegavati. Stilist je bio namršten. S njim u pratnji bila je punija žena plave masne kose i svinjskom njuškom. Mislim da nitko u čekaonici nije znao tko je ona, pa sam zaključila da vjerojatno nije osoba iz javnog života.
Kako se sjeo u čekaonicu, tako se obratio svojoj pratilji potiho recitirajući svoju žalopojku uz naglašeno afektiranje ; „Micika, ja ti to nemrem više izdržat, po cijele dane prokleti klinci pred mojim ulazom bacaju petarde, a ja ti se tak bojim petardi, joj, budem si psihića zamolil da mi da još jedan recept za apaurinčeke, joj, to mi jedino pomaže, kvragu....“ Dok se žalio nervozno je među jastučićima na šapama vrtio svoju uredno počešljanu bradu.
Bio je vidno uznemiren pa ga je Psihijatar nakon nekoliko trenutaka primio k sebi, izbacivši uplakanog studenta iz svojeg ureda.
„Jadan Diktor Vrago, sigurno mu je teško u ovo vrijeme blagdana uz tolike petarde!“- uzdahnula je moja kolegica a ja sam pogledala u strop, napuhala obraze i započela lagano ispuštati zrak kroz skupljene usnice. (S vremenom sam shvatila da je u trenutcima stresa polagano ispuhivanje zraka puno bolja terapija od one psihijatrijske...)
Post je objavljen 18.12.2006. u 19:33 sati.