Marketing
Neki ljudi ulaze u naše živote, ali brzo i izlaze. Neki ostaju neko vrijeme i ostavljaju tragove na našoj duši, nakon čega mi nikad više nismo isti.
Dali je to tako, uistinu nisam sigurna ali ja mislim da je. Ne znam dali sam ga previše voljela pa ga nemogu preboljeti ili je to samo zato šta ga nisam mogla zadržati a to sam silno željela...
Vidjela sam ga u subotu, našla sam mjesto na koje on ne izlazi, mjesto kakvo on nevoli..zašto je morao biti tamo, zašto????
Je li moguće da se sudbina igra sa mojim životom, da se igra sa mojim osjećajima ili jednostavno je to moralo biti tako...morala sam ga opet vidjeti snjom, vidjeti kako je sretan u njenom zagrljaju..
Mrzila sam ju dosta vremena, ali umorila sam se, njega nisam nikad mrzila jer me je ostavio, ne znam zašto ali mrzila sam samo nju...možda jer sam smatrala da mi ga je ona otela, da je ona kriva šta on mene nije volio...ali sam onda shvatila da su sve to samo moje gluposti, da ona nije ni za što kriva..i jedan dan jednostavno postala sam umorna od svega...ali zadnje vrijeme često opet razmišljam o njemu, i opa evo ti njega u subotu...stoji mi ispred očiju s njom i grle se oni, ljube se...a ja gledam...nisam počela plakati, nisam si mogla dopustiti takvo poniženje, ali bila sam na rubu suza...nisam znala šta da radim...nisam ni doma htjela ići, jednostavno nisam željela dopustiti da on tako utječe na moj život.
Utjehu sam potražila u svom najboljem prijatelju *ALKOHOLU* ali ni napit se nisam mogla od svih tih osjećaja koji su se mješali u meni (ljutnja, mržnja, gorčina)...svi su bili tako raspoloženi i nisam nikome htjela zabavu kvarit, pa sam jednostavno šutjela i gledala u pod, dok nisam shvatila da su svi moji frendovi tužni gledajući me takvu, i ja sam bila tužna jer su oni takvi zbog mene...i odlučila sam da neželim biti takva, da neželim biti netko tko kvari svima zabavu jer nemože uvijek imati ono što poželi...i znate šta sam napravila potražila sam utjehu u zagrljaju druge osobe...zgodan neki dečko..visok,crn kakve ja volim, i pitao me je broj moba kad smo se pozdravljali...ali otišla sam praveći se da ga nečujem...još uvijek neželim zbližiti se s nekim, još uvijek me je strah...ali živjet ću u nadi da će se to jakooooooooooooo brzo promjenit, jer ja doista želim dečka.....ALI TAKO ME JE STRAH DA ĆE ME NETKO OPET POVRIJEDITI !!!!!!!!!!
Post je objavljen 18.12.2006. u 19:15 sati.