Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/slonic

Marketing

...lopov............

ja neću puno pisati, već ću vam staviti post svog djeteta, iz njega čete najbolje pročitati što se desilo neki dan..........Mogu samo reći: Hvala Ti Bože što si čuvao moje dijete, sve što je materijalno odnešeno, nije mi važno, jedino što neke stvari imaju emocionalnu vrijednost, jedino mi je važno da nije Tari ništa napravio, mada je i ovo jako veliki šok za nju...............a onda odem do bloga njezine frendice, krizmane kume ili bolje reći "sestre", kako se one zovu, koja je napisala tako lijepi post o Tari da još nemrem doći sebi.......Hvala ti bina, prekrasna si.....

+*******************************

...i dok moji starci spavaju...i iako mi je to majka zabranila...ja sam ipak još uvjek na internetu...aha...

...prvo cu vam ispricati jedan veliki,veliki događaj...koji mi se dogodio prije 3 dana...dakle...

-ja vam dragi moji živim u malom kvartu...maloj ulici...tako maloj da kilometar oko mene nema ni žive duše...samo livada,potočić i šuma...prekrasno...zar ne?...e pa nije sve tako divno i krasno...takvo je mjesto pogodno za... LOPOVE! ...da,bilo je lijepo i sunčano jutro,četvrtak...tata je ostao doma kako bi vježbali fiziku za test...rano smo se probudili,prigricnuli i primili se posla...nije mi bilo ni u peti da ce mi se taj dan život okrenut naglavačke...bilo je vec 10 sati i stari je otišao na posao,a ja u krevet da se još malo odmorim prije škole...zaspala sam i za pola sata probudila me zvonjava...nekako nasilna i gruba...digla sam se iz kreveta,stala na vrata od sobe...a srce mi je sve brže kucalo...prestrašila sam se...pa ko bi zvonio u ovo vrijeme...starci bi mi javili da ce netko doc...zvonilo je oko 2 minute i zatim prestalo...laknulo mi je...legla sam natrag u krevet...ma nije prošlo ni 10 minuta kad sam ćula raazbijanje prozora i tegla,pa cak i zida...ostala sam zaleđena pred vratima sobe,neznajući što da napravim...nakon sekunde osluškivanja otrčala sam do kuhinje i provirila kako bi vidjela što se događa...na prozoru je bio nepoznat čovjek...otrcala sam u kupaonu i zaključala vrata...sjela sam na wc i zagledala se u zid,razmišljajući o tome kako me boli srce,te kako mi noge drhte od straha...ćula sam kako čovjek pretražuje svaki kutak kuće bacajući stvari na pod...znala sam da ce doći i do kupaone gdje sam ja bila...5 minuta on je praktički uništavao kuću,a ja sam sjedila na wc-u i razmišljala...dal da uzmem nešto i da ga lupim...ne...preslaba sam..dal da mu ne otvaram vrata...ne,to ga može razbjesnit,a neznam dal ima pištolj ili nož...što da ućinim...što ako puca u mene ili ako me siluje...svakakve stvari su mi se vrtile po glavi i odjedno m su mi samo potekle suze niz lice i pred očima mi se prevrtio cjeli moj život...cjeli moj prokleto kratak život...toliko toga još moram napraviti,toliko toga još moram proživjeti...zar se baš meni ovo moralo dogoditi...krenuo je otvarati vrata...nije mu uspjelo...skužio je da je zaključano...sljedeći njegov potez bio je grublji i u tom trenu ja sam otključala vrata i naglo ih potegnula prema sebi...izašla pred njega i plačići viknula... "nemoj mi ništa napraviti,molim te" ...kroz suze vidjela sam ga samo na tren,ali se on sakrio iz ugla vičući uplašenim glasom da mi ništa neće...stajala sam u šoku ispred kupaone sekundu i vratila se unutra,sjela na wc...od tada se nesjecam što se dogodilo,što sam radila...samo znam da sam osluškivala kad će otići...prvi znakovi tišine potjerali su me iz mog skloništa...otrćala sam u sobu,navukla majcu i hlače,obukla jaknu i tenisice i glavom bez obzira trčala prema konjušnici...tamo je bio jedan mladić...zamolila sam ga da mi posudi mobitel i objasnila mu što se dogodilo,iako me teško razumio jerbo sam plakala i mucala...nazvala sam tatu i on je nazvao policiju...za pet minuta policiaj je stigla,a zatim i tata...ispitivali su me sto se dogodilo,kako je lopov izgledao...ja sam još uvjek bila u šoku...bilo mi je zima i sva sam se tresla,a nismo mogli u kuću...mama je došla u roku od pola sata kad sam ja vec bila malo smirenija i nas troje smo sjeli u auto da se zgrijemo...policajci u svom čekajući ekipu za oćevid...obitelj na okupo raspravljala je o događaju uz dozu smjeha,nakon cega su pošli do prijatelja...tamo smo se najeli,popili kavu i smirili...ali ubrzo je stigla policija po nas...kada smo došli do kuće tamo su već forenzičari sa kistićima svaki jebeni dio kuće promatrali...bili su iznimno simpatićni tako da su nas pozvali u kuću i dopustili nam da sjedimo u dnevnoj što se inaće nesmije kad je očevid u tjeku...sat vremena mi smo sjedili i zajebavali se sa policajcima i šefom očevidaca...kad je to sve završilo,mama je ostala doma kako bi sve pospremila,a tata i ijo smo otišli na policijsku postaju kako bi ja pregledala krim albume...zatim smo morali otici na drugu postaju i tamo gledati krim albume i onda natrag doma...lopov još nije uhvaćen...doma nas je čekao veliki posao pospremanja,a mene su proglasili herojem...bila sam sretna...sretna što sam živa...došla je i mamina otkaćena sekica koja nam je pomogla u spremanju kuće,koje je trajalo 4 sata,i navećer smo svi pogledali film i najeli se palačinki pričajući o tome,sad već uz puno,puno veću dozu smjeha...

...to što se dogodilo nije za mene mala stvar,kao ni za moju obitelj i prijatelje...svi su se jako zabrinuli i 20 ljudi me zvalo navecer kada su saznali i 20 ljudi mi je slalo 2 dana poruke...tu su se pokazali pravi prijatelji...koji su mi pomogli da ovo sve prođem...sad sam puno bolje iako danas,čuvši zvonjavu,srce mi je počelo brže kucati...ali sada gledam na stvari puno drugcije...

toliko o tome sto mi je promjenilo život...

...sad bi bilo vrijeme da odem u krpe...i mama nemoj se ljutiti što sam opet do kasno na internetu...i sab(bina),puno te volim i ono što si mi napisla je prekrasno...hvala :) ...i lucija,ono sto si mi također napisala je također prekrasno(mail)...hvala i tebi i tebe puno volim... :)
...i hvala svim koji su mi pisali,pomagali...sve vas volim!!!


arivederčči*



Post je objavljen 18.12.2006. u 13:00 sati.