Gledam nesto oko sebe u ove bozicne dane kako nas sa svih strana salijecu slike nasmijesenog dobrocudnog djedice i nikako da dokucim kako je doslo do toga da taj djedica predstavlja svima simbol Bozica. Mislim, jasno da je to mozda u nekim kulturama postao simbol svetkovine Kristova rodjenja, no to nikako ne vrijedi za nas Hrvate. Simbol Bozica za Hrvate su jaslice, zornice, ispovijed, darivanja, mozda koji put i skromna ali od srca… Sve to samo ne taj djedica i njegovi jeleni. Zasto se dakle namjesto toga djedice s jumbo plakata i polica nasih (hm, o tomu jesu li nasi dalo bi se nasiroko raspravljati) trgovina ne smjesi djetesce Isus? Netko svjesno skrece pozornost sa smisla slavljenja Bozica pa lopticu prebacuje na taj konzumeristicki vidik. A na pitanje tko je to lako ce naci odgovor svaki onaj koji krene istraziti kome to najvise okoristi i u ciju se kasu ovih svetih dana slijevaju milijuni. No to nije sustina problema. Jos je gore to sto je to klasicni primjer stvaranje jedne kulturne jednoobraznosti u kojoj nestaju originalne znacajke pojedine kulture i na njihovo se mjesto silom namece druga, tudja kultura koja se sve vise siri. A kada se nekoj kulturi oduzmu te njezine originalna obiljezja tada ona gubi svoj identitet i samim tim polako ali sigurno nestaje. A zajedno s njom i narod, jer narod opstoji upravo zahvaljujuci kulturi. Kako smo se samo tako lako dali zavesti, da ne kazem navuci na tanak led. Namjesto da cuvamo svoje prigrlismo tudje. Opet ispadosmo, stono rece Starcevic, «guske u magli». No duboko u sebi osjecamo kako se ne uspijevamo s time sroditi, kako nam je sve to strano i kako je sav taj raskos zapravo za nas kao pripadnike hrvatske kulture i hrvatskog naroda nesto potpuno izvjestaceno i udaljava nas od pravog smisla slavljenja jedne od najvecih krscanskih svetkovina i onog duha u kojem se stoljecima ona u nas slavila. Vise je ne slavimo u duhu nasih predaka, jer smo odbacili bogatstvo onih najzdravijih tradicija i predaja koju nam namrijese nasi preci. A da smo ih zadrzali bili bismo itekako duboko svjesni svoga kulturnog identiteta i vlastitih vrijednosti pa se ne bi okretali kako koji (zapadni) vjetar puše i ne bismo bili nejacad «koju goni svaki vjetar nauka».
Kao odgovor na to iskrivljavanje i razvodnjavanje smisla Bozica nudim nesto sasvim drugo: misli nasega dragog pokojnog pape Ivana Pavla II. iz jedne homilije s pocetka njegova pontifikata:
Covjek na svom putu k Bogu ne nosi samo ono sto je u njemu, hoce reci, svoju nesavrsenost, svoju ugrozenost i ujedno ono vrhunaravno u sebi, sto ga usmjerava prema istini, dobru i lijepom, svoju kulturu i znanost, svoju zelju i duboku ceznju za svijetom koji će biti humaniji i dostojniji covjeka. Ne, dok kroci pred licem Gospodnjim on tu krhku posudu svoga covjestva i svoga ovozemnog zivota puni plodovima svoga rada, plodovima svoga kreativnog stvaralastva i misaonog izdizanja, puni svime onime što je nasao na putu svoga zudnog i neprestanog traganja za istinom, dobrom, ljepotom, pravednoscu, ljubavlju i mirom. Na tom svom putu isto se cesto i spotakne pa mu se dogodi da kao grlom u jagode ubere i pokoji truli plod pun gorcine lazi, zla, rugla, nepravednosti, mrznje i nemira. Katkad osjeti kao da mu se utroba para od te silne gorcine i tada, u tim trenucima, na vlastitoj kozi osjeti kamo to vodi kada se covjek i svijet udalje od Boga i nagrde u sebi utisnut lik Bozji.
Post je objavljen 18.12.2006. u 12:59 sati.