Marketing
Ore beach
Tužne su dalmatinske noći zimi kad puše bura
Samo vino i karte u konobi do kasnih noćnih ura...
Tako su glasili stihovi nekada popularnog hita, kojim su lokalni zgubidani izvan sezone kukulekali o teškim uvjetima života u nekim tužnim i dešperatnim predjelima jedne izgubljene zemlje koja se nalazi negdje južno od Velebita. Ako su već u Zadru dalmatinske noći tužne , kakve li će tek biti još južnije!? A mene je u ovim surovim uvjetima tokalo poć na Korčulu...
Business or pleasure? Ako je moguće i jedno i drugo. Ako uspiješ posal pretvorit u nešto ugodno, onda dobiješ zadovoljstvo na kvadrat. Doduše ja idem više kao moralna podrška, recimo ka mali od kužine...
Korkyra nigra, crna Korčula.... kako ćemo...Naravno da tako duga putovanja moraju biti pomno isplanirana, pa smo razmotrili sve moguće varijante odlaska i povratka. Brodom ili katamaranom iz Splita direktno na Korčulu je najjednostavnija, ali nam raspored baš i ne odgovara. Druga je solucija autom skroz doli do Stona pa priko cilog Pelješca nazad i onda na trajekt. Ne znam baš, ne da mi se toliko vozit, a i ono kad moram prelazit granicu me baca u depresiju. Na koncu biramo treću mogućnost, idemo do Ploča, pa trajektom za Trpanj, malo vožnje po Pelješcu i onda drugim brodom na Korčulu.
Rečeno-učinjeno, zamišljeno-ostvareno. Naravno da lito ima svojih čari, ali putovanje bez gužve na cestama i beskrajnih kolona ispred trajekata je super stvar. Lipo, bez frke, stentano dolazimo u Ploče i krcamo se na "Šoltanku", jedan od onih trajekata "papuča" koji mi nikad nisu bili ni oku ni srcu ugodni. Ali nećemo sad tražit zdlaku u jajcu. Plovimo prema našem prvom cilju, pušika lagana burica...
Kad sam bio mlađan mornar ja....plovija sam ovim vodamaaa...
Asti sto, koliko je godina već prozujalo od kada sam uredno križa dane u kalendariću u "onoj" vojsci, baš tu u Pločama. Bijah tada ponosan kormilar minolovca "Vukov Klanac" najboljeg broda u tadašnjoj mornarici. Na fumaru našeg broda kočoperilo se veliko srebrno slovo "N". To je kao ono tribalo značit da je taj brod najbolji u floti, ali nama su iskusniji mornari već prvog dana kad smo stupili na njegovu palubu rekli šta to u stvari znači. Ono "N" je značilo da si najeba!
Bilo mi je puno drago plovit s tim brodom, ali je atmosfera na njemu bila ubitačna. Oficirski kadar je uglavnom bija iz čuvenih pomoračkih sredina ka npr. Suva Reka, Pirot, Paraćin, Kulen Vakuf, Prnjavor i Trebinje..., kad me vidiš.....Manjak znanja su nadoknađivali viškom dernjave i maligana u krvi. Eto, takvo je vrime bilo...Znali smo katkad i pristajat u lukama, ali nas nikad nisu puštali vanka. JIMPM...
Ma, baš me briga za to, evo nas za uru vrimena već u Trpnju. Strpljen spašen. Trpanj ima famozan lukobran. Već sa broda sam gleda kako da napravim đir po njemu kad se iskrcamo. Je šipak, taj lukobran uopće nije spojen sa kopnom. Šta sad? Čak i da imam odraz ka Bob Beamon, teško bi doskočija na njega. Brodićem? Ma, nema veze, ovo ću ostavit za neki drugi put, idemo dalje...
Do Orebića su 22 kilometra. Sjeverna strana poluotoka spava zimski san, ali već nakon nekoliko minuta dolazimo na južnu, sunčanu stranu. Serpentinama se spuštamo i stajemo na jedno misto koje mi je preporučila naša Sunčica....
Pogled od kojeg zastaje dah, kao na dlanu čudesna niska otočića ispred Korčule, istočno izviruje iz otvorenog mora Mljet, na zapadu vijuga cesta doli prema Orebiću...Lagana izmaglica prema obzoru nam donekle kvari ukupan dojam, ali... ma ništa mi ne može ovu divotu pokvarit...
Cesta prema moru vodi pored vinograda na kojima se uzgaja čuveni «Postup». Ahhh, ko zna zašto mi misli sada lete prema pašticadi s njokima....
Žureći polako dolazimo do mora, do porta...Miriše more, podnevno sunce grije...
Mogu Ameri imat Palm beach, ma mogu oni imat i Miami beach, ali ko ih šljivi, jer mi imamo ORE-BEACH.... I lipši je trista iljad milijuni puti od onih njihovih!
Dvori starih kapetana, bujna vegetacija, čempresi, palme i borovi, agave, tamarisi i mimoze u punom cvatu... Sve je mirno, na rivi tek rijetki prolaznici, stari dide voze bičiklete...Brodice miruju u portu. Propuštamo prvi trajekt za Korčulu jer bi bija veliki grij tek tako proletit kroz ovo misto. Ma vidi se na prvi pogled jedna kultura stanovanja, života. Sve je šesno i skladno, nema niti jedne zgradurine koje vriđa oči.
Iznad gradića se u visine izdiglo brdo Sv. Ilija, visoko 961 metar. One stijene pri vrhu djeluju zastrašujuće. Prije godinu-dvi, tamo se izgubija jedan Australac, nikad ga nisu uspili pronać... Ali to nije razlog da se ne pokušamo koji put i popet na vrh, pa ne moramo baš onim najtežim putem. Ma dobit ćemo mi informaciju iz prve ruke, Da Vinci jesi li bija gori? Odgovor potražite u komentarima...
U Orebiću bi sigurno tribalo ostat više dana. Na obroncima se nalazi Franjevački samostan, vridilo bi i njega pogledat. Znali su ti franjevci uvik odabrat najbolje lokacije. Uz more, u šumi čempresa su izgrađeni hoteli. Kad ćemo tamo? Sad ipak moramo za Dominče, na Korčulu... Ali di sam se i ja zaletija? Pa neću pisat novi «Rat i mir». Korčulu bacam u slijedeći post...
Post je objavljen 18.12.2006. u 12:32 sati.