obično u ovo vrijeme gazim po duboku snijegu dok se verem stranputicom po kamenom brijegu s kojeg divan pogled na široko bije s kojeg se tri države vide kad sunce zasije. o ljepoti prirode teško mi je pričat možda bi vam moja pluća to mogla bolje opisat i kad se već nađete na nekom takvom mjestu morate i veseljku priuštit ugodu ne tako čestu, u tim prilikama naravno, pa mu zapjevate...
ne ne moj sokole nećeš umrijetiiiiii
ti i vila velebita vječno ćete živjetiiiiii
a ova klima luda ni medi spati ne da pa mi je tako on došao s leđa umoran i pospan riknuo je glasno tako da je meni veseljko odmah splasno. oči u oko dve životinje su bile kao da srele su se dvije dobre vile bio je to susret pun sjete i poštovanja nakon kojih se svaki od nas sjetio svojih ljubovanja...
tko te ima taj te nema
tko te nema taj te sanja
tko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaššš
ide božić ljudi, nemojte biti sami, a ako već morate, napijte se, lakše ćete sve to podnijeti...
Post je objavljen 17.12.2006. u 23:43 sati.