Marketing
Cappuccino sa šlagom
Blogerima koji su u braku ili su to bili poznat je osjećaj kada se počinjete «kućiti». Neki su sretnici kroz bogata vjenčanja i darove stekli većinu onoga što im je potrebno za početak novog, zajedničkog života no time su sigurno bili prikraćeni za onaj lijep doživljaj zajedničkog planiranja kako namjestiti svoje gnijezdo.
Draga i ja spadamo među one sretnike koji imaju svoje gnijezdo koje ipak zahtijeva da bude opremljeno prema našim željama i potrebama. Lijepa su ta zajednička planiranja kako šta opremiti, šta kupiti, koji su prioriteti i kako želimo da nam to naše gnijezdo izgleda da bi imalo svoju toplinu.
I tako smo mi sakupili kufer ideja i krenuli u one kuferlende koje danas imate na svakom koraku. Poznati su vam ti obilasci i traženja «upravo toga» uz odgovarajuće uvijete kupnje.
Jedno smo čitavo veće nakanili posvetiti jednom kuferlendu za koji smo bili sigurni da ima upravo sve od bijele tehnike, sve ono što nam upravo treba. Nakon jedno pola sata lutanja ustanovili smo da taj kuferlend uopće ne drži bijelu tehniku.
Pa kako ne drže bijelu tehniku, jebo sliku svoje šogorice, kada kažu da imaju sve od igle do lokomotive? Kada mi je već polako počeo padati mrak na oči ugledam kako sa zida visi bilježnica u koju kupci upisuju šta nisu našli. Sav ozaren pomislim «sada ću ja njima napisati» kad tamo na konopčiću visi šuplji komadić kemijske kojega si možete samo staviti u dupe ako imate volju da to učinite.
Jasno da smo nezadovoljni napustili Taj kuferland pobacavši po policama i ono što smo već nosili i izašli praznih ruku. E baš nećemo ni to kupiti!
Da ipak malo vratimo raspoloženje poveo sam Dragu o obližnju na daleko poznatu « Piceriju, špageteriju i pašticeriju» (prekrasnih li hrvatskih riječi, jezik sam polomio dok sam sve uspijeo napisati).
Zauzeli smo svoje mjesto u toplom uglu, naručili dva kapučina i gledali zadovoljne goste.
Da prikratimo vrijeme čekanja bacili smo pogled na susjedne stolove. Za jednim je sjedio par koji je upravo uživao u ugljenarskoj tjestenini ( pašta karbonare u našem hrvatskom izričaju). Slatko sam se nasmijao kada je on nožem i vilicom rasegao komad tjestenine po tanjuru a ona neposlušna, kao iz pračke izbačena zamotala mu se oko uha. Tip je mrtav hladan uzeo taj neposlušan komad sa dva prsta i nježno ga usrknuo.
Za susjednim je stolom čovjek nastojao biti nježan prema pici u tanjuru svojski se trudeći da mu ne svrši u krilu, znate ono tup nož a pica neposlušna...
Napokon su stigla i ta dva kapučina. Jasno bez čokoladnog presipa. Tko je to vidjeo da restoran na glasu servira kapučino posut čokoladom. Jok, ni u ludilu, pa nije li to ispod njihovog renomea. To ipak treba dodatno naglasiti.
Sjedili smo tako tupog pogleda uprtog u šalice pred nama i razmišljali šta dalje. Po našem dobrom obićaju pali smo jedno drugom u zagrljaj i počeli se strasno ljubiti. Ipak mi znamo uljepšati svaki naš trenutak.
U uglovima usana moje drage iznenada se pojavio onaj zagonetni osmjeh Mona Lise a erotski bljesak u oku nagoviještavao je nešto ludo.
-Dragi ja bih kapučino sa šlagom!
-Stvarno?
-Stvarno!
Osjetio sam kako raste pritisak među mojim nogama. Osjetio sam i ruku moje drage. Kako odoljeti izazovu?
Dok su gosti bili zauzeti svojim paštama i neposlušnim picama mi smo tonuli u naš svijet. Bilo je prekrasno osjetiti kako draga od najobićnijeg vrhnja pravi šlag koji je uskoro oslobođen pritiska izašao u polusvjetlo picerije, špageterije i pašticerije. I ne samo da je izašao u polutamu, bio je ukras na kapučinu.
Onaj sa ugljenarskom tjesteninom zadovoljno je lizao tanjur a onaj drugi nježno je picu iz krila premjestio u tanjur kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Dugo je, nakon što smo napustili piceriju, špageteriju i pašticeriju, draga još hvalila kapučino sa šlagom i njegov poseban ukus i aromu...
Post je objavljen 17.12.2006. u 15:23 sati.