u skrivenom glasu kaosa
gdje jutarnja rosa isparava
oblaci nalaze tišinu i mir
za spas one duše
koja napušta svijet...
...i odlazi...
ovaj put bez povratka
napušta svijet zauvijek
kao voda sa zamagljenog stakla...
rastapa se postojanje te duše
koja umire u život
i glas postaje riječ
napisana ljepotom kojom odiše
to bivše postojanje...
odlazi u nadu budi se,
kap pretvara u pahulju,
a tijelo ostavlja u kamenoj kutiji
odmah do one duše koja je
nekoć hodala snovima
i ostaje živjeti samo u onim srcima
gdje se za života slobodno
kretati mogla...
Post je objavljen 17.12.2006. u 14:24 sati.