Zašto ovo pišem? Zato što vrijeme jako brzo prolazi i ma koliko se mi trudimo, zaboravimo neke stvari koje smo nekoć obožavali. Mi možemo samo moliti Boga da zaustavi trenutak u kojem možemo uživati vječnost. Pišem zato što nakon toliko vremena nisam pogledala još ni jednog. Iako sam si obećala da ću ga zaboraviti i nastaviti s njim kao prijatelj, ne mogu. Jednostavno sebi ne dopuštam da netko zauzme mjesto u mome srcu na kojem je nekoć bio on.. iako je to bio samo mali dio moga srca, ne znači da je nevažan. Neki će sigurno misliti da je sada lako govoriti ovdje o tome i da on neće to pročitati.. imate pravo, vjerojatno neće. Ne zato jer nezna za ovaj blog nego zato jer ne želi ovo čitati. A ako slučajno pročita, samo će pohvaliti post ne znajući da je pisano za njega dok mene stižu sjećanja. Sjećam se hodanja parkom dok je fontana pjevala s pticama. Kako su mi trnci izjedali tijelo u njegovoj blizini. Ne mogu reći da sam ga voljela toliko da bi se ubila zbog njega ali sa sigurnošću mogu reći da su bili prisutni neki osjećaji i to jaki i da bih mogla odmah staviti ruku u vatru za njega. Bila je lijepa noć, prohladna. Staro društo, samnom je sjedilo u parku. Sjećam se kako sam bila nestrpljiva te večeri. Sjećam se kako sam tada drhtila, ne od straha nego od onih osjećaja koje gajim prema njemu. Vidjela sam kako ide prema nama s rukama u đepovima. Obučen kao i uvijek, sportski. Frizura je bila kao i obično, nikada nisam vidjela nekoga sa lijepšim loknama. Bio je muško ali to mu je predivno stajalo. Bok Sanja- rekao je. trnci su se pojačavali. Počela sam drhtati. Bilo je zima. Društvo se razišlo i ostali smo skoro sami. Sjećam se njegove nervoze. Nismo se baš znali. Pokušaj da bude duhovit mu je uspjevao. Nasmijavao me. Smijali smo se dugo u noć. Napokon se ostvarivalo sve ono o čemu sam mjesecima sanjala. Trenutak s njim. Morala sam uskoro doma. Sutra si u gradu?- rekao je. Neznam, možda- odgovorila sam. Vidimo se- rekao je. Aha- odgovorila sam. Dok sam se opraštala od njega, hodala sam unatrag kao da ne želim da taj trenutak prestane. Kao da sam poželjela da kiša počne padati da se mogu izderati što osjećam prema njemu. Ni danas mi nije jasno koliko je zvijezda moralo umrijeti da bi te noći tako blistale. Nakon rastanka slijedio je onaj tipični ženski razgovor. Kako je bilo?- pitala me ona. Odlično!- uzviknula sam. Sviđa ti se?- rekla je. Aha (sa podsmjehom na licu)- rekla sam. Sutra ćeš mi pričati detalje. Vidim da si pod dojmom- rekla je. Nisam ništa odgovorila. Imala sam samo osjećaj da će mi srce iskočiti iz tijela od sreće i uzbuđenja. Ono drhtanje nije prestajalo. Pojavio se i neki čudan osjećaj u trbuhu. Leptirići možda, neznam. Došla sam doma, legla u krevet i shvatila što mi se zapravo taj dan dogodilo. Postala sam najsretnija osoba na svijetu. nakon toga sastanka, slijedilo ih je još, ali slučajnih. Par puta sam ga srela u gradu. sjećam se kako me je znao nasmijati svojim forama koje je malo tko kužio. Sjećam se kako je jedne večeri toliko žurio doma na wc i nije mogao ostati samnom. To me naprosto nasmijavalo. Bila sam tako sretna. Ubrzo se pripremala neka priredba u udruzi mladih na koju sam ja, naravno išla. On je bio tamo i morali smo razgovarati. Par dana prije toga rekla sam mu da mi se sviđa. Njegov komentar je bio onako, tajanstven ali nekako osuševljavajući. Mislim da mi se sviđaš- rekla sam. Aaa, srce mi se rastopilo- odgovorio je. tada sam se tako bojala kako će reagirati. Hoće me prihvatiti ili napustiti kao svi do sad. Nije. Prihvatio me. Kao što sam rekla, priredba. Sjedili smo u kutku prostorije dok su ostali gledali film. Toliko sam mu toga željela reći i bojala sam se da neću imati riječi za to. Ali rekla sam. Misli koje sam imala glavi, sve sam mu rekla. Tada je rekao ono što mi je dalo nade. Ja da ne želim biti s tobom, rekao bi ti to- rekao je. To mi je dalo zeleno svijetlo. Nedugo nakon toga, odaljio se od mene sve dok ga nisam pitala u čemu je problem. Saznala sam da su neki zli ljudi pokvarili svu moju sreću u samo par minuta. Ili je to istina što su mi rekli, ili su htjeli da ne budemo zajedno- rekao je. nisu htjeli da budemo zajedno..i uspjeli su u tome- rekla sam. Tada mi je nešto priznao. Sviđala si mi se, znaš? Bio sam zagrijan za tebe ali sada me je to prošlo. Jedan dio je zbog ovih glasina- rekao je. nisam znala što da na to kažem. Nastala je tišina. Nastavio je govoriti: Želim da ostanemo prijatelji, naravno, ako ti to želiš. Odgovorila sam: naravno..bilo mi je drago to smo bar to kada ne može biti više. Sve ono što sam poduzela da ta veza uspije i da sve bude savšeno je palo u vodu. Svi moji snovi i nadanja. Ostala su samo sjećanja. Da me danas pitate koji mi je najsretniji dan u životu, rekla bih da su to ti dani provedeni s njim bez razmišljanja. Što je ostalo? Uspomene, prekrasne uspomene koje nas vežu na neki nevidljivi i neraskidivi način, uspomene zbog kojih bi živjela za njega. Ostali su neki naši snovi, jedna pjesma na koju ću uvijek zadrhtati, ista ona koju mi je on dao da čujem po prvi puta.
“sjećaš li se lijepi grome moj.
Nekada je tlo pod nama pucalo.
Srce je u srcu kucalo.
Ma reci gdje je zapelo?
Sjećaš li se, lijepi grome moj
pila sam ti kišu sa ramena
još sam tvoja munja, oganj tvoj
udari opet, grome moj”
Izgleda da ipak sve priče ne završavaju sretno.. na kraj svake ipak ne piše: I tako su živjeli sretno do kraja života.. u ovoj nema happy enda.. jedina dobra stvar je što smo ostali prijatelji pa ta ista nada živi i dalje u meni..
Post je objavljen 16.12.2006. u 20:14 sati.