Danima smijem se zbog malih stvari oko mene i čini mi se da tako uvijek smijat ću se i da nikad smijati se neću prestati, ali zaboraviti suze nemoguće je, jer hej, pa i danas sam plakao kad reće mi da hodat će ulicama Njujorškim. Da, konačno je tamo i zna ona da je brat voli i dao bi sve za nju i dat ću ako bude trebalo. Ovih dana otkrivam novog sebe, ni sam nisam znao da sam ovoliko mali i da se ovoliko mali i dalje mogu neprestano smijati, pa čak i tuzi svojoj, koja će me, znam, opet sutra stići, ah, ta stalna trka, tuga vs. sreća, natjeću se ko će mi prvi prići, prvi me šarmirati, prvi mi staviti znak na lice. Često se sukobe pa su ti znakovi isti, nema razlike, tuga i osmijeh, ista reakcija lica. Dopustite mi, sada mi, molim vas, dopustite. Vrisuno bih na kratko za promjenu: A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A!!! Da, imam razloga vrištati. Ne, neću vam reći ko je ovaj put stigao prvi i prvi me šarmirao, ali reći ću samo da jeste i da je neobično da jeste, dugo se nismo sreli, otišli na cjelodnevnu šetnju, popili čaj i samo se gledali, samo plakali gledajući se.
Post je objavljen 16.12.2006. u 16:56 sati.