Osjećam se čudno, katarzično. Ali rastem li duhovno ili umirem emocionalno?
Psihološka definicija bi bila da se da se čistim od nakupljenog stresa i emocionalnih sukoba ali kroz proživljavanje emocija i to onih skrivenih? I to bi moglo biti nakon svega što se izdešavalo u petrinji.
Ali iskreno, ako je točna moja-kvazi-dijagnoza e onda moram priznati da se bojim.....
Jer ako izbrojim neskrivene emocije (ljubav, mržnja,sreća, tuga, ravnodušnost, agresija, zloća, divljenje, poštovanje...) koje bi onda bile skrivene emocije?
Jel mi može tko to pojasniti?
A ja se i dalje osjećam čudno. Jako čudno.
Srećem ljude oko sebe sa potpuno identičnim karakterom i osjećam se kao da sam u ringu s njima. S njim. Ubila bi ga radi svih mana koje ima a onda shvatim da su to moje mane. Da sam apsolutno jednaka u tome.
Ubiti nekoga radi mana koje imaš znači ubiti sebe. Duhovno ili emocionalno? Ili oboje pa biti ovca ko i ostatak svijeta?!?!?