Kako su lijepa ova jutra u Zagrebu kad magla omota mostove, zgrade, sve. Kako je gušt provozat se u takvo jutro, gledati kako se obrisi građevina gube bijelilu lebdjeće rose koja se osjeti po licu dok se pići biciklom kroz kaos lokalnog prometa i nastoji ne pokupiti i ne biti pokupljen. Neobično je to iskustvo kad ćuješ vlak kako juri preko mosta, okreneš se, i ne vidiš ga, a oči svejedno prate zvuk, znaš, tamo je. Ili kad gledaš zgradu, podnožje joj niti 50 m od tebe, vidiš prvih par katova, a ostatak se gubi stuštenom nebu, kao da nestaje u daljini. Boriti se tako protiv hladnoće koja zagriza kroz trenirku, za ruke, noge, i ne zaštićeni nos i živjeti trenutak spoznaje: i u Zagrebu postoji dodir prirode.
Došlo me, pošto su mi se prijatelji na blogovima počeli prepesimistično izražavati, da pokažem da bar netko vidi nešto lijepo u životu, i to dijeli s drugima (ne ovo vadit iz konteksta :) ).
Post je objavljen 15.12.2006. u 18:10 sati.