Marketing
Šanse koje mi život nikad nije pružio
Danas sam ga baš gledala, čovjeka kojeg toliko volim. A život mi jednostavno nije dao šansu, ni pravo da ga volim. Puno je toga što me od njega odvaja, jednostavno su naši životi različiti, iako smo tako slični
No, zašto ga tako snažno volim, a moram živjeti sa saznanjem da mu to nikada neću smjeti reći ili na bilo koji način pokazati? Koji je smisao čiste patnje, izjedanja, kada je nešto nemoguće?
I onda pokušam uvjeriti srce da su to te godine, da će proći. I prođe godina, dvije, tri. Prolazi i četvrta. Još uvijek je slika u mojoj glavi koja me grije kad mi je hladno i kada naglo iz dubine srca počnem plakati. On je moja tajna, moja katarza, ono što je samo moje. No, on to ne zna. Nitko to ustvari ne zna.
I tako živim, odvojena od vanjskog svijeta, u kojem moji vršnjaci izlaze svakog petka i subote. Znam da bih trebala s njima, no ne da nemam volje, jednostavno, ne želim. Ne sviđa mi se u tom svijetu.
Prođu dani kada je on u meni duboko zakopan, ne čujem ga. Znam da je tu, ali ga ne vadim na površinu. No, ipak kad sam tužna, kad mi se čitav svijet odjednom sruši i kada me životne nezgode i padovi potpuno shrvaju, osjetim ga da me grli.
Iako me ustvari nikad nije pravo zagrlio. Iako ga ustvari nikada nisam pogledala očima punim ljubavi, jer to sebi ne smijem dopustiti. Osjetim ga da me grli i da postoji u meni ...
Post je objavljen 15.12.2006. u 18:02 sati.