Zašto u polazu? Vjerovatno zato što sam na izmaku snaga, što me iz dana u dan šamara jedna po jedna obaveza koja kao da je čekala 335 dana i odlučila da se javi tih zadnjih mjesec dana u godini, po mogućnosti se i dalje vodeći logikom - što kasnije, to bolje. Zbog svega toga ja ne znam ni kako se zovem, ni gdje mi počinje, a ni završava dan, o noći da i ne govorim.
I vjerovatno ovog posta ne bi još ni bilo da danas trčeći od tačke A do tačke B nisam krajičkom oka evidentirao nešto radi čega je vrijedilo doslovno zaustaviti vrijeme i sve zaboraviti, barem na trenutak.
Jedna mala maca je onako ležerno, ne obazirući se na svijet oko nje koji prosto kao da leti za vremenom, odlučila lijepo se prepustiti najbitnijoj stvari na svijetu - popodnevnom odmoru. To što je za spavanje odabrala nesvakidašnju "podlogu" nju nije previše smetalo, kao ni buka koja je okružuje. Ok, blic joj je malo zasmetao, ali se nije dala probuditi, nastavila je da odmara šaljući tako suptilnu poruku, zapisanu među redovima - vrijedi li trčati toliko? Hoćemo li zaista uspjeti sve da stignemo? Propuštamo li nešto u tolikom trčanju?
Priznajem da sam ostatak dana malo usporio... možda je i ovaj post rezultat tog usporavanja...
Post je objavljen 14.12.2006. u 20:20 sati.