Ljubav ne pozna prepreke. Kod onog kog voli nije joj bitan
ni stas, ni status, ni godine, ni zdravlje... Ljubav je ljubav jer voli
bez strategije, bez razloga, bez straha. Oni koji se vole kadra su
hodati po valovima dok gledaju jedno u drugo. Problem je kad jedno
od njih, ili oboje počnu gledati u valove. Tad iz straha što su se upustili,
strah ih je ljubavi. Strah ih je ,ne zato što su posumnjali u moć
ljubavi - dapače svjesni njene moći od nje bježe, da njome poneseni
opet ne bi prohodali valovima. Paradoksalno ali istinito : čovjeka je
strah kad vidi da je moguće ono što mu zvuči nemoguće. I radije će
se odlučiti za besadržajan život nego sa sadržajem, samo da ne bi bio
svjedokom nemogućega. Čovjek je takav - o ljubavi voli do u beskraj
sanjariti, za njom plakati, pridavati joj najuzvišenije oznake, pjevati : vjeruj u ljubav...
Presretni smo kad ona dođe dajemo se od nje nositi dok nas ona, htjeli mi to ili ne,
ionako nosi. Ali kad od nas zatraži da joj vjerujemo, kako bi nas i dalje mogla
nositi -onda se ziheraški povlačimo. I hvatamo u vlastitu zamku: ne možeš zanijekati
da ti je ona sve, a nemaš snage na nju pristati dajući joj sve. Uzalud pokušavaš
govoriti sebi i onom kog voliš da ga više ne voliš, uzalud se "urazumljuješ", sve je
uzalud... Ljubav te pokazuje, i nalazi gdje god se sakrio. Tako se suočavaš s najdubljim paradoksom svemira: samo smrt tvoja ili njegova smirit će ljubav. Ili, ako si
bezdušan - naprosto zaboravi sve :)) Ne misli na to. Posluži se davno poznatim
lijekom: daleko od očiju, daleko od srca...
"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti. Lako je zapaliti požar
ljubavi, ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti - neodgovorno
se poigrava. Ne reci nikad onome kog voliš da ga voliš ako znaš da ćeš
svojom izjavom u njem probuditi lavinu ljubavi od koje ćeš pobjeći. Jer,
ranu koju ljubav otvara samo ista ljubav može poviti."
Post je objavljen 13.12.2006. u 15:35 sati.