Pregled posta

Izet Hajdarhodžić, glumac

OSNOVNI PODACI
ime: Izet
prezime: Hajdarhodžić
spol: muško
datum rođenja: 29.XII.1929. u Trebinju
datum smrti: 12.12.2006. u Zagrebu
zanimanje: glumac

Film i TV:
"Putovanje u Vucjak" (1986) TV Serija
"Brisani prostor" (1985) TV Serija
Miris dunja (1982) .... Hamdibeg
Pad Italije (1981)
"Nepokoreni grad" (1981) TV Serija .... Vladimir Nazor
Okupacija u 26 slika (1978)
Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978)
Bravo maestro (1978) .... Blagoje Boric
Corkan i Svabica (1980) (TV) .... Corkan
"Nikola Tesla" (1977) TV Serija .... John O'Neill - Herald Tribune Editor
Predstava 'Hamleta' u Mrdusi Donjoj (1974) .... Jocin Otac
"Kuda idu divlje svinje" (1971) TV Serija .... Paganini
Kad cujes zvona (1969)
Moja strana sveta (1969)
Kaja, ubit cu te! (1967) .... redikul Ugo Bala
-----------------------------------------


12.12.2006 21:10


Umro glumac Izet Hajdarhodžić





ZAGREB - Istaknuti hrvatski glumac i pedagog Izet Hajdarhodžić umro je danas u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti u 78. godini života, javila je pokojnikova obitelj.

Izet Hajdarhodžić rodio se 1929. u Trebinju. Diplomirao je 1957. na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. U svom umjetničkom radu istaknuo se karakternim ulogama, a posljednjih godina radio je u hrvatskoj diplomaciji.

Proslavio se ulogom Držićeva Skupa, kojega je dva desetljeća tumačio na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Dramskom kazalištu Gavella, i za kojega je dobio pregršt uglednih nagrada. Bio je, uz ostalo, umjetnički ravnatelj kazališta u Dubrovniku (1957.-1961; 1965.-1968.), glumac u Sarajevu (1961.-1963.), od 1968. član zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, a glumio je i u Teatru &TD. Bio je profesor glume na Akademiji dramskih umjetnosti a, igrao je i u filmovima i TV dramama.

(Hina)
---------------------------------------

Drach i Genda dobili Nazora, Hajdarhodžić 14. put - nije

Ministarstvo kulture objavilo je dobitnike Nagrade Vladimir Nazor za 2005. za životno djelo i godišnje nagrade za književnost, glazbu, filmsku umjetnost, likovne i primijenjene umjetnosti, kazališnu umjetnost te arhitekturu i urbanizam. Vanja Drach dobitnik je nagrade za životno djelo za kazališnu umjetnost, a godišnje nagrade Josip Genda. Nagradu nije dobio 14 puta nominirani Izet Hajdarhodžić koji se zbog toga danas protestnim pismom obratio javnosti u Jutarnjem listu.


Tekst naslovljen "Hajdarhodžić: 14 puta za Nazora - dosta je", prenosimo u cjelosti.



Goran Grgić, predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, predložio me za ovogodišnju nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo. Dobio je od mene podatke o mom životu i umjetničkom radu te napisao obrazloženje uz svoj prijedlog. Sve je to službeno obavio u ime UDUH-a. Kao predsjednik Poyjerenstva za kazalište u Odboru za dodjelu nagrade "Vladimir Nazor", Grgić me potom obavijestio da je do roka za primanje prijedloga zaprimio još tri nominacije za nagradu za životno djelo te da će se Povjerenstvo u sastavu: Goran Grgić (predsjednik), Neva Rošić, Zvonimir Zoričić, Rene Medvešek, Ivica Boban i Želimir Mesarić sastati 17. svibnja i tajnim glasovanjem izabrati dobitnika.

Dana 18. svibnja u novom sastavu, bez Ivice Boban i Rene Medvešeka, a s Elvisom Bošnjakom i Brankom Cvitković umjesto njih, nije raspravljano o četiri službeno predložena kandidata, nego samo o meni i novom kandidatu koji je predložen tek na tom sastanku. Zakazan je novi sastanak za 24. svibnja, kojem se na samom kraju pridružio i Dragan Despot, direktor Drame HNK. Iako se ni sada ne zna je li on uopće čan tog povjerenstva, on se pridružo jednoglasnoj odluci da nagradu ne dobijem ja, nego kandidat kojeg su mi oni suprotstavili na sjednici 17. svibnja.

Naravno, Goran Grgić i njegovo povjerenstvo odlučno su odradili zadatak da ja ne smijem dobiti nagradu. Ni savjest, ni moral, ni pravila, ništa više tu nije bilo važno.

Prvi sam put kandidiran za Vladimira Nazora za životno djelo 1993. godine i ove godine mi je bila četrnaesta nominacija za tu najvišu državnu nagradu. Petnaestu jubilarnu, sramnu i ponižavajuću vratolomiju Goran i njegova družina neće morati izvoditi sljedeće godine. Svjestan da ne pripadam hrvatskom teatru, sam ću se iz njega ukloniti. Zaista mi tu nije mjesto. Grgić će me, molit ću lijepo, izbrisati iz članstva UDUH-a, a Dragan Despot prekrižiti na plakatu "Hasanaginice". To je sve što će oni morati obaviti.

Moram nešto reći o kolegi koji će ove godine dobiti nagradu "Vladimir Nazor"za životno djelo. To je moj dragi prijatelj, veliki glumac, umjetnik koji tu nagradu uistinu zaslužuje. I upravo zato ne zaslužuje da se njegovim imenom ovako ružno manipulira. On je jedan od najistaknutijih članova Drame HNK. Od onih Grgićevih sedam veličanstvenih četiri su glumci HNK, jedan je i direktor Drame, a drugi predsjednik Povjerenstva. Pa zar su zaista do te mjere izgubili pamet i svaki osjećaj morala i dostojanstva da na ovakav način uvlače u svoje prljave igre časno ime svog uvaženog kolege. Mogli su i bili su dužni, imali su za to nekoliko mjeseci vremena, uputiti u ime HNK sluzbeni prijedlog da njihov dugogodišnji zaslužni član dobije nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo.

Redom sva četiri člana dičnog Povjerenstva, članovi Drame HNK u Zagrebu Branka Cvitković, Zvonimirn Zoričić, Dragan Despot i Goran Grgić, bili su moji studenti na Akademiji dramskih umjetnosti. Sad se pitam gdje sam to griješio?

Ako se bilo tko iz Povjerenstva javi s nekom primjedbom na ovo što sam ovdje rekao, neću odgovarati. Dosta mi je i gadi mi se. Jedino zadržavam pravo da odgovorim ako se oglasi Neva Rošić.

Uostalom, vjerujem da će pribjeći starom hrvatskom odgovoru: šutjet će. Ionako će sve njihove gadarije proždrijeti hrvatska prazna glava zaborava.

Tek toliko.

Izet Hajdarhodžić
---------------------------------------
IZET HAJDARHODŽIĆ NAKON ISTEKA ČETVEROGODIŠNJEG MANDATA SAVJETNIKA ZA KULTURU U SKANDALOZNO VOĐENOM HRVATSKOM VELEPOSLANSTVU U MOSKVI

KOVAČEVIĆ ZASTUPA VLASTITU TAŠTINUýý
Igor LASIĆ
26. siječnja, 2006.

Bivši ministar prostornog uređenja Božo Kovačević svojedobno je po hitnom postupku imenovan za veleposlanika u Moskvi. Ja sam tada vjerovao da u Zagrebu znaju što rade. Sad se pitam jesu li tadašnji premijer i ministar vanjskih poslova ipak danas svjesni kakvu su medvjeđu uslugu Hrvatskoj napravili tim brzopletim imenovanjem. Naime, nikad nisam naišao na tako kompleksan dramski lik kao što je Božo Kovačević: to je osoba koja u sebi ujedinjuje zloću i zlobu, taštinu i netolerantnost, paranoičnu jarost i podmetačku podlost. Takvu osobu može živjeti samo jedan duboko frustriran i nesretan čovjek

verzija za tisak



- Četiri godine bili ste u Moskvi, istekao Vam je mandat savjetnika za kulturu Veleposlanstva RH i vratili ste se u Zagreb. Jeste li još uvijek u radnom odnosu s Ministarstvom vanjskih poslova, očekujete li neki novi angažman. Što trenutno radite ili pripremate?


- Nisam, hvala dragom Bogu, ni u kakvom radnom odnosu s dotičnim Ministarstvom i ne očekujem, opet hvala dragom Bogu, nikakve nove angažmane. U mirovini sam, imam preko 52 godine radnog staža. Trenutno ne radim ništa i - pripremam se.


- Za što se pripremate?


- Upravo sam ušao u sedamdeset sedmu. Prirodno je da se pripremam.


- Čega se dobrog najradije sjećate iz Rusije?


- Rusija je velika zemlja i sve je u njoj veliko, i dobro i zlo, i uspjesi i pogreške, i pobjede i porazi. Najveća vrijednost Rusije je ruski čovjek. Sve što se događa u ruskoj kulturi, sve s ljubavlju i bezgraničnim poštovanjem prati ruski čovjek. Koliko je u Moskvi teatara, koliko muzeja, koliko muzičkih i izložbenih dvorana, koliko dvoraca i spomenika kulture, koliko hramova - i sve to, svakog dana, po žegi i ciči, nakon napornog rada, u nepreglednoj koloni, ispunjavaju ruski ljudi, muškarci i žene, mladi i stari, djeca i vojnici. Od svih mojih osobina jednu u sebi najviše volim: uspio sam sačuvati sposobnost divljenja. A Rusija je zadivljujuća zemlja.


- A odnosi Rusija - Hrvatska?


- Tako i tako. Tek nekako. I svakako. Kulturni odnosi kao vjerojatno i svugdje, u stalnom usponu. Ako u Moskvi nekome kažeš da si iz Hrvatske, odmah će ti se prijateljski nasmiješiti uz obavezni dodatak: Da, mi Slaveni. Vjerojatno još ne znaju da u Hrvatskoj upravo otkrivaju da mi Slaveni zapravo nismo, da je hrvatsko slavenstvo laž i obmana, kakav Križanić, kakav Štrosmajer, sve je to tlapnja naših enciklopedista, koji su zapravo smeće i hrvatski povijesni otpad. Predsjednik Mesić, za vrijeme dok sam ja bio u Moskvi, dolazio je četiri puta, premijeri hrvatske Vlade, one prethodne i ove sadašnje, nisu bili nijednom. Očito da je Hrvatskoj daleko važniji Luksemburg od Rusije.


Hrvatski novinari o zbivanjima u Rusiji izvještavaju iz Londona i Washingtona, ponekad iz Zagreba, a skoro nikad iz Moskve, u koju tek tu i tamo zalutaju. O potezima iz Kremlja pišu kao da tamo još uvijek stoluje Staljin i njegovi komesari. Rusija je prostorno najveća zemlja svijeta, zemlja ogromne snage, svakovrsnih bogatstava i prirodnih ljepota. Hrvatskoj bi bilo od velike koristi da stalno unapređuje prijateljske odnose s Rusijom, umjesto da gaji kratkovidnu politiku ignorancije, pa i prezira prema svemu što se u toj zemlji događa i što iz nje do nas dopire. Zar Hrvatska uistinu mora pokorno slušati baš svaku komandu Zapada koliko smije i kako mora gledati na Istok? Na parove razbrojs i pogled uvijek i samo u jednom pravcu. Zar jedino tako i dokle tako?


Slučaj Vlaste Pavić


- Kako funkcionira hrvatsko Veleposlanstvo u Moskvi?


- Kad sam došao u Moskvu veleposlanik je bio Hido Biščević, kao iskusni diplomat. Biščević je sigurno i uspješno vodio ambasadu, pružajući svim diplomatima i službenicima inicijativu i slobodu u obavljanju posla. Vješto je koordinirao i nenametljivo kontrolirao sve poslove. Godinu i pol poslije mog dolaska u Moskvu Biščević je bio grubo povučen. Jedini pravi svjedok tog bezobzirnog i nedostojanstvenog postupka jest Hido Biščević i samo on može, ukoliko osjeti potrebu, o tome progovoriti.


Nakon toga, nešto manje od godinu dana, gluho doba za našu ambasadu u Moskvi. U Zagrebu se tražio i nije se nalazio novi ambasador. A onda je nastupio novi moment u tadašnjoj koalicijskoj Vladi. Trebalo je osloboditi ministarsko mjesto za novog predsjednika Liberalne stranke, pa je tadašnji ministar prostornog uređenja Božo Kovačević po hitnom postupku imenovan za veleposlanika u Moskvi. Ja sam tada vjerovao da u Zagrebu znaju što rade. Sad se pitam jesu li tadašnji premijer i ministar vanjskih poslova ipak danas svjesni kakvu su medvjeđu uslugu Hrvatskoj napravili tim brzopletim imenovanjem. Samo nekoliko mjeseci po dolasku u Moskvu pokazalo se tko je Božo Kovačević.


- Pa, možete li reći, tko je po vama Božo Kovačević?


- Znate, preko pedeset godina radio sam u teatru. Odigrao sam stotinjak uloga. Preko trideset i pet godina bio sam profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti. U dva mandata bio sam i dekan na toj Akademiji, gdje je jedno vrijeme Božo Kovačević, kao vanjski suradnik, predavao sociologiju. Možete zamisliti koliko je dramskih tekstova prošlo kroz moje ruke, u potrazi za ulogama za mene i za moje studente. Vjerujte mi da nikad nisam naišao na tako kompleksan dramski lik kao što je Božo Kovačević. Osobu koja u sebi ujedinjuje zloću i zlobu, taštinu i netolerantnost, paranoičnu jarost i podmetačku podlost, grubost prema onima za koje misli da su mu potčinjeni i ulizništvo prema onima za koje zna da su mu nadčinjeni, takvu osobu u teatru je teško naći i prikazati. Takvu osobu može živjeti samo jedan duboko frustriran i nesretan čovjek.


- Jeste li bili u otvorenom sukobu s Kovačevićem? Znate li jesu li i drugi diplomati i službenici imali sličnih problema?


- S Kovačevićem sam bio u neprestanom sukobu. Neizmjerna je njegova netrpeljivost i mržnja, trebalo bi nekoliko ovakvih intervjua da samo nabrojim što je Kovačević činio meni i nekim drugim članovima Veleposlanstva. Opisat ću samo odnos Kovačevića prema gospođi Vlasti Pavić, donedavnoj zagrebačkoj gradonačelnici. Gospođa Pavić bila je četiri puta u Rusiji. Tek nekoliko mjeseci Kovačević je bio veleposlanik kad je zagrebačka gradonačelnica dolazila po drugi put u Moskvu. Između ostaloga, bio je predviđen i posjet Boljšom teatru, međutim, gospođa Pavić uspjela je dogovoriti veoma važan sastanak s jednim visoko rangiranim ruskim funkcionarom. Pošto se sastanak trebao održati upravo u vrijeme posjeta kazalištu, gradonačelnica je na vrijeme otkazala Boljšoj teatar i otišla na taj sastanak. To je pokrenulo lavinu taštine Bože Kovačevića i on je otvorio svoj mali privatni rat protiv Vlaste Pavić.


Početkom rujna 2004. zbio se onaj strašan događaj kad je u gradu Beslanu grupa terorista upala u školu, na proslavu prvog dana početka nove školske godine, i u neviđenom masakru poubijala ogroman broj roditelja i djece. Bila je to tragedija upravo biblijskih razmjera, koja je Rusiju zavila u crno i izazvala suosjećanje i sućut cijelog svijeta. Kovačević je bio na godišnjem odmoru u Hrvatskoj i nije se sjetio da na nekoliko dana prekine odmor i dođe u Rusiju. Sjetila se toga Vlasta Pavić, doletjela u Moskvu i zatim, u pratnji savjetnika Veleposlanstva za veze s javnošću, otputovala u Beslan, podijelila tugu s građanima nesretnoga grada i odmah, u ime grada Zagreba, ponudila da stotinu preživjele djece dođe u Hrvatsku i provedu odmor na moru, no Kovačević je stalno naglašavao da ta akcija nema nikakve veze s Veleposlanstvom...


Poništeni otkaz


- Jeste li o problemima s Kovačevićem obavještavali Ministarstvo vanjskih poslova? Je li o tome išta znao predsjednik RH, koji s Vladom dijeli ovlasti i odgovornosti u kreiranju hrvatske vanjske politike?


- Jasno da su svi bili obaviješteni o postupcima Kovačevića. U Ministarstvu sve su u detalje znali. Ja sam imao nekoliko sastanaka s predsjednikom Mesićem i svaki put ga upozorio na štetno i neodgovorno ponašanje Kovačevića. I svaki put je predsjednik dodao da ja nisam jedini koji tako govori, svi koji su s njim razgovarali o Boži Kovačeviću govorili su isto što i ja. I svaki put je predsjednik obećao da će o Kovačeviću razgovarati s prvim državnim tajnikom MVP-a, zaduženim za vanjskopolitička pitanja. Nije ni s kim razgovarao.


Koncem rujna 2004. g., dok sam bio na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, u Moskvu je stiglo rješenje o prekidu mog radnog odnosa ugovornog diplomata s nalogom da hitno napustim Moskvu, deset mjeseci prije isteka mandata. Obavijestio sam o tome predsjednika RH i on je obećao da će o tome razgovarati s prvim državnim tajnikom MVP-a. Otišao sam u Moskvu i počeo se pakirati. Nakon nekoliko dana stiglo je novo rješenje kojim se poništava ono prvo rješenje o otkazu i određuje da ostajem u Moskvi do kraja mandata. S prvim državnim tajnikom, koji je ishodio drugo rješenje, ni ovog puta nije razgovarao predsjednik. S prvim državnim tajnikom razgovarao je moj advokat.


- Jeste li još koji put razgovarali s predsjednikom?


- Kad sam se prošlog ljeta, po isteku mandata, vratio u Zagreb ponovno sam razgovarao s predsjednikom i opet dobio od njega ono isto obećanje da će razgovarati s prvim državnim tajnikom. U listopadu sam razgovarao s obojicom savjetnika predsjednika za vanjsku politiku. Obojica su se sa mnom složili da Kovačevića treba povući iz Moskve. Sastavili su i kratku listu s nekoliko imena, koje će predložiti predsjedniku za izbor novog veleposlanika. I predsjedniku i njegovim vanjskopolitičkim savjetnicima rekao sam da ću, ukoliko se ništa ne riješi, javno progovoriti o svemu.


Smatram da je Moskva za Hrvatsku izuzetno važno diplomatsko odredište. Svi će se sa mnom složiti o tome, i predsjednik i njegovi savjetnici, svi oni koji nešto znaju o diplomaciji i svi oni koji o diplomaciji pojma nemaju, svi će reći: Moskva je važna i bit će još dugo veoma važna, voljeli je mi ili ne. I bit će veoma, veoma važno koga se tamo šalje da predstavlja Hrvatsku. Za to da će Hrvatsku još barem dvije godine predstavljati Božo Kovačević, za to on nije ni kriv ni odgovoran. Krivi su i odgovorni oni koji ga tamo drže i stalno podržavaju. Žao mi je što je među njima i predsjednik Mesić.


"Zaborav koji teče"



- I što mislite što će se dalje događati?


- Dalje se neće događati ništa. Zaborav. "Zaborav koji teče", napisao je o dvospolcima Viktor Ivančić. Da, Viktore, da, virus zaborava stalno se preobražava, neprestano mutira i prilagođava se i nema laži i prevare a da hrvatska glava ne objesi labrnju i gleda vas staklenim očima uz pitanje: o čemu vi to, gospodine?


- Tko Vas je u Moskvi zamijenio na mjestu savjetnika za kulturu?


- Službeno, koliko ja znam, nije me zamijenio nitko. Neslužbeno, možda me je ipak netko zamijenio. Naime, na to je mjesto Božo Kovačević postavio dosadašnju blagajnicu veleposlanstva, koja je sa svojim obrazovanjem zastala prije više od 20 godina kad je trebala postati duvna. Eto, tu je gospođu Božo uzdigao do povjerenice za kulturu i bogoštovlje (naime božoštovlje), te ona sada, uoči svakog crkvenog blagdana, organizira službu Božju, naravno ne u nekoj moskovskoj katoličkoj crkvi, nego upravo u veleposlanstvu, gdje dvoranu pretvori u doslovni crkveni prostor. Što vi mislite, kad bi papski nuncij želio održati misu, bi li u tu svrhu izabrao jednu od katoličkih crkava ili bi za to koristio vatikanski nuncijat, dakle službeno diplomatsko predstavništvo Svete Stolice u Moskvi?


- Nakon četiri godine provedene u Moskvi, kakvo Vam sada izgleda Hrvatska?


- Hrvatska je bajka, zemlja čudesnih priča i skaski. Ima u onoj poznatoj priči ona zločesta stara vještica, koju Ivica i Marica gurnu u vatru i ona lijepo izgori. Tako tu zlu babu sustigne pravedna kazna, a opet ima i ona dobra bakica i njena slatka unučica. Onda iz zasjede nastupa zločesti vuk koji obje, i bakicu i unučicu, u slast pojede. Ali ne može to tek tako završiti. Nailazi lovac Luka. Taj je Luka inače potpredsjednik lovačkog sabora, kojem je pak predsjednik naš poznati lovac na divljač i nejač. Lovac Luka ubije vuka, izvadi veliki nož i raspori zvijer od grla do genitalija. Bakica i unučica iskoče iz rasporenog trbuha i veselo otpjevaju puno lijepih pjesmica. A vuk završi kako i zaslužuje, bace ga na upravo novootvoreno odlagalište za otpad. Ima i ona priča s poučkom - basna o zečevima. Jedne ne baš dobre zečeve, čitavu porodicu zajedno s mladima, ubiju i bace na smeće. Drugi jedan zec, dobar i zaslužan, uživa u vlasti, slasti i masti, polako grickajući svoju zasluženo stečenu imovinu.


Eto, takva je bajkovita i pravno uređena zemlja Hrvatska. Sve prema zasluzi, jednima pravedna kazna, a drugima zaslužena obilna nagrada. Ima i bajka o Antu Đapiću. Slušam ja neki dan onu opaku krugovalnu postaju zvanu Stojedinica, kad neočekivano začujem blagi baršunasti bas-bariton magistra Ante Đapića, koji ima, pričajte vi što hoćete, sudsku potvrdu, dapače presudu, da mu je magisterij neupitan i nepatvoren, po svim poznatim pravilima hrvatske sveučilišne prakse. I kaže Antu tamo neki zlobni slušatelj da će iseliti iz Hrvatske ako on, Anto, postane vlast. A Anto, koji je već vlast, kaže da će na sljedećim izborima postati ili predsjednik Sabora ili predsjednik Vlade, a slušatelju - široko mu polje. Trebao bi Anto potražiti negdje djela onog poznatog heretika i antidramatika E. Ionesca, koji je svima očitao lekciju da se može postati i opći predsjednik. Eto, upravo to, opći predsjednik, trebao bi postati Anto Đapić. Tek tada će Hrvatska stati na svoje noge i biti konačno i zauvijek svoja na svome.


Hvala, čiča miča, gotova je priča.


Feral Tribun
---------------------------------------
http://www.infobar.ba/kategorije/BARometar/2006_04/19_01.php


Post je objavljen 13.12.2006. u 00:31 sati.