Znam točno o čemu bi željela pisati ali ne znam kako sve to sročiti da ne zvuči glupo, zbrkano i nerazumljivo. . Tekst će sigurno biti pun citata ljudi koji to znaju na puno jasniji i ljepši način objasniti nego ja. Jer kako je napisao Oscar Wilde: „Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove misli zastupaju mišljenja nekog drugoga, njihov život je mimikrija, njihova strast su citati.“ Neka vas ne uplaši što je malo duži. Znam da neki ljudi kada vide dužinu teksta odustaju od čitanja, ali ovo se isplati pročitati. U principu želim pričati o tome kako svi znamo da treba slušati srce i da ne treba odustajati, bez obzira da li drugim ljudima zbog toga ispali glupi ili slabići. Mi se borimo za svoju sreću i za svoje živote a ne živote i sreću drugih ljudi, i trebalo bi nam biti najmanje važno od svega što će netko drugi misliti o našim postupcima. Trebali bi biti dovoljno svjesni da je važnije da li se volimo a ne da li neki susjed misli o nama da smo čudni. Ali svi ipak prvo gledamo svoj ponos i svoju povrijeđenost i istjerivanje neke pravde što ne bi trebalo biti važno. Bitnije nam je što će reči o nama neka osoba koja ne zna ni nas ni našu priču, od toga da li ćemo tim povrijediti osobu koju volimo. Pa zar je stvarno bitnije što neki tamo Pero Perić misli o meni da nevaljam ili je bitnije da netko koga volim nije nesretan. Sa svim tim mi cijelu ionako tešku situaciju u kojoj se nalazimo napravimo još težom. Prije svega, najnormalnija stvar na svijetu je da dvije osobe na istu stvar gledaju potpuno različito. Ono što meni može biti najvažnija stvar u životu, drugoj osobi će biti najbanalnija i obrnuto. U tome ne leži problem. Problem leži u tome što niti jedna od te dvije osobe ne želi prihvatiti i razumjeti da je to tako, odnosno da druga osoba ne vidi to na taj isti način. Šta se onda dešava? Tada počinju bezbrojne, teške, bolne i besmislene rasprave gdje jedna osoba pokušava drugu uvjeriti da je baš njeno gledište te stvari pravo. To je nemoguće i zato se nikada ne uspije iz toga dobiti ništa osim još veće tuge i potištenosti jer niste uspjeli drugoj osobi dokazati da ste u pravu. To ne bi trebalo biti tako. Najvažnije od svega je razgovarati, ne šutjeti, ne preskakati stvari koje se tebi čine nevažnima da se o njima razgovara jer drugoj osobi te iste stvari mogu biti jako važne. Trebalo bi pustiti i jedna i druga strana da se izjasni u svom stajalištu oko iste stvari, ne pobijati jedno drugoga, ne osječati se povrijeđenim zbog toga što druga strana ne vidi to tako, nego krenuti korak dalje. Ako se radi o banalnoj stvari treba samo krenuti dalje, sretan što si izneo svoje mišljenje i što te nitko u tome nije potcjenjivao. Ako se pak radi o stvari koja utječe na budući život dvoje ljudi onda se treba sjesti i dogovoriti što je u njihove dvije verzije ono oko čega se slažu ili gdje se može napraviti rez i gdje koja strana može pristati na kompromis. Nekim ljudima se čini da je kompromis popuštanje i pokazivane toga koliko su slabi. Ljudi mješaju dvije stvari. Jedno je kompromis a drugo je ako ti zbog toga da bi se što prije riješio nekog problema, „pojedeš govno“, zatrpaš sve pod tepih, odnosno složiš se i pristaneš na stavove te druge osobe samo da bi sva ta agonija što prije nestala. To je ono što donosi največe sranje. Jer tvoj stav se u tebi s tim nije promjenio, ti još uvijek misliš isto ali počinješ se ponašati onako kako to paše drugoj osobi što u tebi stvara još veću tugu, nezadovoljstvo i frustraciju koja će prije ili poslije opet isplivati van i biti samo još veći i teži problem. Jer osnova svakog karaktera je volja a problemi nastaju kada svoju volju podredimo drugim osobama.
Post je objavljen 13.12.2006. u 15:28 sati.